Liječnici preboljeli koronavirus: Ne znamo s čim imamo posla

Ono što je mene najviše mučilo jest to da sam otišao kad su me najviše trebali. Najteže mi je što nisam mogao operirati - govori dr. Zovak.

Donosimo dvije posve različite priče dvojice liječnika iz Vinogradske bolnice, koji su preboljeli Covid 19, dr. Luke Vidovića, koji je imao simptome i liječio se u bolnici "Dr. Fran Mihaljević", te prof. dr. Marija Zovka, vrsnog kirurga i ravnatelja KBC-a Sestre milosrdnice, koji je, pozitivan, u izolaciji, proveo 21 dan i nije imao baš nikakve simptome.

Doktor Vidović je ozdravio i već je na poslu.

- Bio sam 14 dana kod kuće, od toga sam 10 dana imao simptome, onda sam 3 dana mislio da sam ozdravio, ali sam ponovo dobio simptome pa sam se javio u zaraznu bolnicu na pregled i tamo sam proveo još tjedan dana - govori dr Vidović.

Na početku je imao samo temperaturu 37,5, a do navečer 39,5, onda je počeo kašalj i ono što je zanimljivo, izgubio je osjet mirisa. Dok je bio s obitelj je razgovarao samo telefonski i preko Skypea.

- Stvari koje su mi bile potrebne su ostavljali pred vratima i ja sam to uzimao bez fizičkog kontakta. Bilo je prvih 14 dana podnošljivo, onda malo stijesne vas 4 zida pa ste nervozni - kaže.

Bio je, kaže, dosta miran, znao je da je statistika na njegovoj strani.

- Imam 29 godina, nisam se bojao. Ja sam više bio frustriran što to toliko dugo traje. Najneugodniji simptom koji sam imao je ta bol koja je u večernjim satima bila užasna. Takvu bol još nisam doživio. Međutim, znao sam da je to bol koja je neugodna, a ne vitalno ugrožavajuća - kaže dr. Vidović.

Prof.dr. Mario Zovak, ravnatelj KBC Sestre milosrdnice ni u jednom trenutku  nije imao simptome, nije se osjećao bolesno i testiran je nekoliko puta.

- 2. travnja test je bio pozitivan i u izolaciji sam proveo 21 dan. To je primjer koji treba reći jer je pitanje koliko je ljudi među nama asimptomatično - kaže. Vrijeme u izolaciji mu je najteže palo.

- Iz jedne ful aktivnosti 24 sata - onda se čovjek mora malo zamisliti. Imao sam puno zaostataka, stvari koje sam ostao dužan i sam sebi i studentima. Najteže što čovjeku padne je osjećaj beskorisnosti. Ono što je mene najviše mučilo da sam otišao kad su me najviše trebali. Najteže mi je što nisam mogao operirati - govori dr. Zovak.

Nije se prestao javljati na telefon. Radio je, kaže, cijelo vrijeme, vježbao koliko je moguće.

- Prošlo je to, hvala Bogu, sad idemo dalje. Zaista, ja o toj bolesti ne znam ništa - napominje.

Ne znamo, kaže, s čim imamo posla, a sigurni smo da će to potrajati.

- Ono što znamo je da država ima dobru strategiju, dobre rezultate. Slušajte upute Stožera, održavajte distancu, nemojte banalizirati i nemojte prerano uništiti ove dobre rezultate koje imamo - poručuje.