14:32 / 20.11.2021.

Autor: I.Z./HRT

Godišnjica je smrti Siniše Glavaševića, sin Bojan posvetio mu je emotivnu objavu

Mural Siniše Glavaševića

Mural Siniše Glavaševića

Foto: Dusko Marusic / PIXSELL

Na današnji dan prije trideset godina ubijen je vukovarski novinar Siniša Glavašević. Tog  20. studenoga 1991. imao je 31 godinu. Bojan Glavašević, njegov sin, na svojem Facebook profilu u povodu godišnjice očeve smrti posvetio mu je emotivnu objavu, koju prenosimo u cijelosti.

Priča o herojima

Kako se postaje herojem? Kakve su to okolnosti koje jednog običnog, svakodnevnog čovjeka - nečijeg oca, supruga, sina, kolegu s posla, prijatelja - transformiraju u heroja, biće veće od života, zauvijek uklesano u sjećanje ljudi? Što herojstvo znači za one koji su još do jučer bili okupani toplinom njihove ljudskosti, njihovim svakodnevnim vrlinama i manama, koji su brisali njihove suze u teškim trenutcima i dijelili s njima osmijehe u trenutcima sreće?

Prije skoro dvadeset godina, moj prijatelj Luigi pustio mi je pjesmu "Tre madri" Fabrizia de Andrea, Arsena Dedića iz Genove u Italiji. U toj pjesmi, majke trojice pribijenih na križ - Isusa i dvojice lopova - oplakuju svoje sinove. Majke dvojice razbojnika prigovaraju Mariji da prejako plače za Isusom, jer zna da će za tri dana uskrsnuti i vratiti se u život, dok je za njihove sinove smrt konačna. De Andre tada Mariji, doista predivnim i teško prevedivim pjesničkim jezikom, u usta stavlja riječi kojima ocrtava Isusa kao sina koji je oduzet majci, koja gleda kako se život iz sata u sat gasi u očima djeteta koje je nosila u utrobi, i koje za nju nije nešto božansko zato što je sin Božji, nego milošću majčinske ljubavi, zato što je to njezino dijete. Marija tada izgovara nešto blasfemično:

"Non fossi stato figlio di Dio

T’avrei ancora per figlio mio"

"Da nisi bio sin Božji, još uvijek bih te imala za svog sina".

Svaki put kad bi me netko pitao kako je to biti dijete heroja, pomislio sam na de Andreovu Mariju, jer u njezinim riječima pronalazim isti osjećaj koji imam kad pomislim na vlastitog oca heroja, i koji susrećem kod svih koji su ga poznavali. Kod njegovih prijatelja, kojima nedostaje njegov britki smisao za humor, pijanstva u kojima bi se popeo na stol i recitirao Jesenjina, druženja na kojima je svirao harmoniku, iako je nikada nije učio svirati u glazbenoj školi. Kod nas, njegove obitelji, kojima nedostaje kao otac, ili kao suprug, ili kao sin. Ili kao djed.

Okrutna je ironija života da herojima postaju oni ljudi koje smo najviše voljeli upravo zbog njihove ljudskosti, zbog ljudskih vrlina koje su zasjale u onim vremenima i događajima u kojima su najgore ljudske mane najviše dominirale svojim mrakom. Cijena transformacije u heroje je smrt, dakako.

Herojstvo nije nešto što se bira. To je nešto što se događa najboljim ljudima kad su suočeni s najgorim što čovječanstvo ima za ponuditi, baš zato jer su oni potpuna suprotnost tome, utjelovljena u običnim, svakodnevnim ljudima.

Herojstvo je nešto što pripada onom svijetu, a u ovome ostavlja samo sjenu, trag slave koja ne umire.

U pijesku vremena, unatoč obećanju neumiruće slave, svaki heroj i svako herojstvo prije ili poslije padaju u zaborav, koliko god da je velik trud učinjen da se to ne dogodi. U najboljem slučaju, heroji postanu dio nekog mita, i onda se pitamo je li, na primjer, prije nekoliko tisuća godina nekakav Hektor doista umro pod zidinama Troje, braneći svoju obitelj i svoj grad, ili je u pitanju samo domišljata priča nekog pjesnika-lutalice. Mnogo češće, međutim, heroji i njihova slava ne prežive milenije, nego naprosto ispadnu iz mode. Ili se društvene okolnosti promijene, pa njihova simbolika, ono za što su se borili, prestanu biti poželjni. Ili naprosto, jer je ljudska narav takva da uvijek žudi za novim herojima, budu, riječima mog tate, „dobronamjerno zaboravljeni” i zamijenjeni novim herojima.

Herojstvo svog oca, koje mu je, kao i svim herojima ikada, nametnuto vihorom rata ili kakve druge velike tragedije, bez razmišljanja bih mijenjao za nimalo herojsku svakodnevicu. Mijenjao bih njegovo herojstvo za sliku, nekakav glupi selfie, s njim na dan kad sam se ženio. Mijenjao bih njegovo herojstvo za priliku da ga gledam dok prvi put u ruke uzima svoju unučad, mog sina i moju kćer, i da ih ima priliku gledati dok odrastaju, uopće za priliku da im bude djed i da ga imaju uz sebe. Mijenjao bih njegovo herojstvo za sve suze moje mame i moje bake, u godinama u kojima je njegovo herojstvo bilo živo, a mi smo tražili njegove posmrtne ostatke. Mijenjao bih, bez trenutka razmišljanja, njegovo herojstvo za priliku za još jedan jedini razgovor s njim.

Ne znam koliko će dugo živjeti Siniša-heroj. Iskreno da vam kažem, to je u potpunosti izvan moje moći, i nije mi osobito važno. Važno mi je što jedan mali dio Siniše-čovjeka još uvijek živi u uspomenama onih koji su ga poznavali, koji su ga voljeli i koje je on volio. Dio Siniše-čovjeka živi i u njegovim pričama. Te komadiće njegove ljudskosti čuvam kao najveće blago, i njih mogu s ponosom predati u naslijeđe svojoj djeci. Znam da bi to i njemu bilo najvažnije. Jer prvo je bio čovjek, a tek onda heroj. Zapravo, baš zbog toga.

4.11.1960. - 20.11.1991.

Simbol hrvatskog ratnog novinarstva

Siniša Glavašević rođen je u Vukovaru, 4. studenoga 1960. Bio je hrvatski novinar, publicist i prozaik kojega su ubile srpske paravojne postrojbe tijekom bitke za Vukovar.

Smatra se simbolom hrvatskog ratnog novinarstva te jednim od heroja Domovinskog rata za što je posmrtno odlikovan 2011.

Na Radio Vukovaru zaposlio se najprije kao spiker, a za vrijeme Domovinskog rata bio je urednik Hrvatskoga radija Vukovar i ratni izvjestitelj.

Bio je ranjen krhotinom granate 4. studenoga 1991. godine na putu u bolnicu gdje je krenuo prikupiti podatke za izvješće. Posljednje izvješće Siniša je poslao iz vukovarske bolnice 18. studenoga navečer.

Poslije pada grada Vukovara odveden je, 19. studenoga 1991. godine, iz vukovarske bolnice i od tada mu se izgubio trag. Naknadno je utvrđeno da je ubijen i pokopan u masovnoj grobnici na Ovčari 20. studenoga 1991. godine.

Ekshumiran je i identificiran u veljači 1997. godine. 

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!