Mentalno zdravlje mladih – zašto nam treba sustavna prevencija

Tragedija u Austriji još jednom nas je prisilila da pogledamo u oči problemima koji tinjaju i u našim školama – usamljenost, anksioznost, pritisak izvrsnosti i tiha patnja koju mnogi ne primjećuju dok ne postane prekasno. Stručnjaci upozoravaju: prevencija je temelj koji se mora graditi godinama. 

U večerašnjoj emisiji Otvoreno o uzrocima, posljedicama i mogućnostima prevencije govorili su izv. prof. dr. sc. Ante Bagarić, dr. med., specijalist psihijatrije, pročelnik Zavoda za liječenje ovisnosti Klinike za psihijatriju Vrapče, izv. prof. dr. sc. Robert Kopal, predavač na Sveučilištu Algebra Bernays i klinička psihologinja Ella Selak Bagarić, voditeljica Centra za zdravlje mladih.

Bagarić je naglasio da je takav napad počinjen dominantno od osobe koja ima psihopatsku strukturu ličnosti, koje dominantno dobivaju zadovoljenje kada nanose bol drugoj osobi. 

- Zato su škole pozornica takvih događaja, jer djeca se ne mogu braniti. Patnja djece je nezamislivo teška stvar i to pojačava zadovoljenje osoba koje imaju takvu strukturu ličnosti. Problem je da netko s takvom strukturom ličnosti nastoji postići zadovoljenje tako.

Kaže da su djeca izabrana upravo zato što se ne mogu obraniti i ni za što nisu krivi.

- On je godinama usvajao mehanizme kako nanijeti bol nekome, kako svoje potrebe ostvariti na taj užasan način, rekao je.

Selak Bagarić objasnila je da je teško govoriti o konkretnim slučajevima, ali i da se ne može reći da će zlostavljana djeca biti počinitelji. Ima ljudi koji su prošli težak životni put, a danas su primjeri i uzori.

Pitanje je koliko su škole sigurne, kaže, a djecu najbolje štiti odnos povjerenja s odraslima.  

Naglašava da, iako mnogi pomisle da je za ovakve tragedije kriv sustav – škola, socijalna služba, često je riječ o nizu propuštenih reakcija, uključujući i one iz bliskog okruženja.

- Ne možemo sve svesti na roditelje – mnoge su to samohrane majke koje daju sve od sebe. Njihova bi svakodnevica bila lakša uz bolju podršku. Danas je gotovo nemoguće brzo dobiti termin za dječjeg psihologa, a psihijatara kronično nedostaje, rekla je.

Navodi da roditelji rade više poslova i provode manje vremena s djecom, ne zato što to žele, nego zato što moraju.

Škola može biti mjesto gdje se rizična ponašanja prepoznaju, ali uzroci su brojni i složeni.

- Nema jednog krivca, niti jednostavnog odgovora. Mnogi prođu kroz teška iskustva, a ne postanu nasilnici. Prevencija je kompleksna i zahtijeva sustavan pristup, rekla je među ostalim.

Usamljenost - najveća bolest današnjice

Kopal je proveo nedavno istraživanje na velikom uzorku ispitanika, fokusirano na generaciju Z, odnosno mlade, a bavilo se temom umjetne inteligencije i mentalnog zdravlja.

Ispitanici su istaknuli da, unatoč digitalnoj povezanosti, osjećaju veliku usamljenost i izolaciju, a istraživanje je identificiralo niz izazova vezanih uz mentalno zdravlje te generacije.

- Usamljenost je, usudio bih se reći, ključna riječ o kojoj premalo pričamo. Mislim da je to najveća bolest današnjice. Ne znam koliko je poznato da kada je vaš prijatelj usamljen, vjerojatnost da ćete postati usamljeni je 52%. Usamljenost je zarazna bolest. Ne samo to, nego ako uspijete s jednim prijateljem se više zbližiti, onda ćete smanjiti tu usamljenost za 0,4 dana tjedno, a prosječna usamljenost vam je 48 dana godišnje. Što je paradoks usamljenosti? Ako ste usamljeni, onda ćete rjeđe druge označavati kao prijatelje, a ti isti prijatelji će vas rjeđe označavati kao prijatelja. Drugim riječima, postoji zatvorena petlja usamljenosti iz koje je jako teško izaći. Prije ovog istraživanja ustanovili smo u jednom drugom istraživanju da je drugo najčešće korištenje LLM, odnosno ChatGPT-a i drugih LLM-ova, idem si malo čitati i popričati s njim.

Ističe kako je usamljenost ključna tema o kojoj trebaju govoriti svi relevantni stručnjaci – od psihologa i pedagoga do strukovnih komora i udruga.

- Istraživanje je pokazalo da mladi najniže ocjenjuju svoju uključenost u zajednicu, što je ozbiljan alarm i mogući pokazatelj rizične razine usamljenosti koja može potaknuti druga problematična ponašanja, kaže.

"Usamljenost mladih kao tihi okidač: Nužnost ranih intervencija"

Bagarić ističe da se pitanju usamljenosti i izolacije treba ozbiljno posvetiti, jer mladi to sve češće doživljavaju kao opterećenje i mogući okidač za neželjena ponašanja.

- Čovjek se od rođenja razvija kroz odnos s drugima – kroz zrcaljenje, traženje potvrde i razumijevanje svijeta. Ako dijete nema tu refleksiju, s godinama raste nesigurnost, a intelektualne sposobnosti tada ne dolaze do izražaja. Zato su važne intervencije koje mogu pomoći u smanjenju usamljenosti, ističe.

Prevencija mora biti zajednički napor

- Usamljenost, izolacija, anksioznost i depresija sve su češći među mladima i mogu biti okidači za ozbiljna ponašanja. U studiji objavljenoj 2021. u časopisu Lancet, predviđene su posljedice pandemije na mentalno zdravlje mladih – posebno zbog kolektivne izolacije tijekom Covida. U kliničkoj praksi danas već vidimo te posljedice, kazala je Selak Bagarić.

Kaže kako mladi često ne izražavaju kako se osjećaju, boje se odbacivanja i žive pod pritiskom društvenih mreža. Površna komunikacija skriva duboku emocionalnu distancu. Odrastanje i suživot postaju sve izazovniji.

Kao dobar primjer prevencije ističe se Islandski model, koji jača povezanost djece s lokalnom zajednicom i rasterećuje roditelje. Uključuje širok krug stručnjaka i pokazao je izvrsne rezultate, posebno u prevenciji ovisnosti. Ključno je da prevencija ne ostane samo na školama ili psiholozima – potreban je zajednički sustavni pristup.

Emocionalne vještine nisu dodatak, nego temelj prevencije

Selak Bagarić rekla je kako su djeca sve češće usamljena i bez razvijenih socijalnih vještina, što im otežava stvaranje dubljih prijateljstava.

Smatra da je nužno stvoriti sigurna okruženja za razvoj socioemocionalnih kompetencija.

Isto tako, djeca mogu imati odlične ocjene i sudjelovati u brojnim aktivnostima, no nedostaje im ta kompetencija.

- Dok god društvo ne vrednuje emocionalne vještine jednako kao akademske, napredak je površan. Prevencija ne smije biti simbolična – ona mora biti sustavna, integrirana u kurikulum od vrtića nadalje, evaluirana i provedena u cijelosti. Bez toga, svi pokušaji ostaju samo projekti bez trajnog učinka, naglašava.

Raditi na sprječavanju rizičnih ponašanja

Kopal je podsjetio na istraživanje Američke psihološke udruge iz 2025., koje je analiziralo 117 studija na 300.000 djece mlađe od 10 godina. Pokazano je da korištenje ekrana, posebno videoigara, može negativno utjecati na socioemocionalni razvoj. Već 2010. Anderson je dokazao uzročnu vezu između nasilnih videoigara i povećane agresije, smanjene empatije i lošijeg psihosocijalnog funkcioniranja.

Dodatno istraživanje pokazuje da su ljudi svjesni dominacije negativnih sadržaja na društvenim mrežama, ali ih i dalje konzumiraju.

Kopal ističe da uz pitanje kako prepoznati rizično ponašanje, moramo postavljati i pitanje kako ga spriječiti.

Selak Bagarić kaže da su problem tihi učenici, bez vidljivih promjena u ponašanju, pa je teško prepoznati njihovo rizično ponašanje.

- Ta „nevidljiva“ djeca ne stvaraju probleme, sjede u zadnjoj klupi i rijetko ih se pita kako su, a fokus je uglavnom na djeci koja već pokazuju promjene.

Djeca su ogledalo odraslih

- Važno je reći da su djeca ogledalo odraslih, kazao je Bagarić.

Djeca odrastaju promatrajući nas, a mi smo u društvu izgubili osjećaj za istinu i dobro. Odrasli lažu i ponose se time, hvale se lošim djelima, a to postaje normalno. Očekivati od djece da budu bolja od nas je nerealno. Danas živimo u društvu lažnih odnosa, bahatosti i arogancije, bez prave bliskosti i empatije.

Djeca to ili prihvaćaju ili bježe u izolaciju jer takvo ponašanje nije prirodno.

- Očekujemo ispunjenje obećanja i isprike, no u zadnjih 20-30 godina izgubili smo taj put, naglašava.

55% generacije Z je anksiozno

Kopal je rekao da je 55% generacije Z anksiozno, a 67% ima umjerenu ili jaču depresiju.

Njih 26% zna da imaju mentalni problem, ali 22% nije potražilo pomoć, iako bi mnogi željeli pomoć AI doktora. U Hrvatskoj samo 9% generacije Z želi ići kod liječnika, dok više ljudi traži pomoć kod prijatelja, obitelji ili na internetu (15%). U Europi je liječnik druga opcija. Dobra vijest je da 76% ipak bira ljudskog liječnika, a 13% AI doktora.

Kopal upozorava na začarani krug: digitalna tehnologija može izazvati probleme, a ljudi ih rješavaju koristeći istu tehnologiju. Za rješenje trebamo puno stručnjaka – psihologa, pedagoga, psihijatara – i resurse za njih.

Mladi pod pritiskom izvrsnosti, roditelji u panici

Selak Bagarić ističe da se mladi u Centar javljaju dobrovoljno, često s jasnim očekivanjima. Mogu doći bez uputnice, a dovode ih i roditelji.

Najčešće teme su anksioznost, depresija, stres pred kraj školske godine – ambulante su pune, a termini se ne propuštaju.

Potrebna je i podrška roditeljima koji su često izbezumljeni zbog školskih ocjena, pritiska upisa i očekivanja izvrsnosti.

- Djeca ne spavaju zbog četvorke iz glazbenog, a ideja prosječnosti gotovo je nestala. Mladi sve češće promišljaju o budućnosti i sve ih više plaši, rekla je.

Bagarić je emisiju kratko zaključio: imamo problem koji treba rješavati.