'Prostor treba zaštititi Ustavom, a investitore staviti na svoje mjesto'

Novi Zakon o gradnji i prostornom uređenju izazvao je oštre političke i stručne prijepore. O ulozi struke, zakonodavnom okviru i stvarnim dosezima zakona govori arhitekt Jerko Rošin, član Znanstvenog vijeća za arhitekturu i turizam pri HAZU-u.

Novi Zakon o gradnji i prostornom uređenju jedan je od najkontroverznijih zakona izglasanih krajem ove godine u Hrvatskom saboru. Oporba upozorava da zakon otvara vrata devastaciji i „otimačini“ prostora, posebice u građevinskim zonama, dok ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Branko Bačić te zakonodavac odbacuju takve tvrdnje, poručujući da upravo ovaj zakon jamči red u gradnji i upravljanju nekretninama.

Ključno pitanje koje se pritom nameće jest kolika je bila stvarna uključenost struke u izradu zakona te zašto je, prema kritikama, struka tijekom javne rasprave bila ili tiha ili preglasana.

Apel za zaštitu prostora i prijedlog ustavne zaštite

Rošin podsjeća da je Akademija arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske prije tri godine javnosti, struci i politici uputila deklaraciju o hrvatskom prostoru, upozoravajući da je stanje u prostoru ozbiljno narušeno.

– Željeli smo napraviti svojevrsni apel da je stanje u prostoru Hrvatske vrlo loše i da bi trebalo nešto poduzeti kako bi se to stanje počelo mijenjati. Neko vrijeme je išlo prema boljem, a onda je naglo krenulo prema lošijem, rekao je.

Istaknuo je kako stanje u prostoru uvelike ovisi o zakonodavnoj podlozi, odnosno o tome što zakoni omogućavaju ili toleriraju. Upravo zbog toga, dodao je, predloženo je da se pitanje hrvatskog prostora unese u Ustav.

– Čini nam se da je Ustav jedino mjesto na kojem prostor može biti adekvatno zaštićen – naglasio je Rošin.

'U Saboru se nije raspravljalo, vodila se politička bitka'

Govoreći o samom zakonu, Rošin smatra da on u određenim segmentima predstavlja iskorak u odnosu na postojeće stanje, i to ne nužno samo za jedan, nego za više koraka, ovisno o dijelu zakona o kojem se govori.

Naglasio je pritom da njegovo stajalište nije motivirano političkom pripadnošću nego isključivo strukom.

– Temelj svih mojih rasprava je struka, a ne politika. Ja sam i u politiku ušao zbog struke, a ne obrnuto, i iz politike sam otišao kada više nisam mogao stručno djelovati, rekao je.

Posebno je kritizirao raspravu u Saboru, ocijenivši da se ondje nije vodila stvarna stručna rasprava o zakonu.

– U sabornici se uopće nije raspravljalo o zakonu, nego se vodila politička bitka koja je potpuno stavila struku sa strane. Istina je da su se mnogi pozivali na struku, ali mi se čini da nisu bili dovoljno informirani ili da naučeno nisu dobro usvojili, ustvrdio je.

Dodao je i da je struka, suprotno nekim tvrdnjama, dvije godine bila uključena u pripremu zakona, što je, kako kaže, potvrdila i predsjednica Komore arhitekata.

Investicije nisu problem, nego njihova kontrola

Rošin se osvrnuo i na često spominjanu tezu da zakon pogoduje investitorima, osobito stranim.

– Bez investicija i investitora nema razvoja. Tući po investitorima je apsurdno jer iza svakog projekta mora stajati kapital, rekao je.

Naglasio je da ključno pitanje nije tko investira, nego u kojem smjeru investicije idu – u korist društva ili isključivo u korist pojedinaca.

– Investitora treba staviti na pravo mjesto. Mora se znati u što je kapital uložen i da je imovina prepoznata kako bi se, primjerice, mogao braniti kredit u banci, objasnio je.

Etažiranje kao jedna od ključnih primjedbi

Kao jednu od temeljnih primjedbi na novi zakon, Rošin je izdvojio pitanje etažiranja, za koje smatra da je pogrešno uklopljeno u Zakon o prostornom uređenju.

– Smatram da etažiranje uopće nije smjelo biti dio tog zakona jer je to pitanje Zakona o vlasništvu. Tu je nužna suradnja s drugim zakonima, rekao je Rošin.

Upozorio je da su zbog takvog rješenja nastali problemi u praksi, uključujući situacije u kojima se može etažirati samo dio objekta.

– Imamo situaciju da se 30 posto može etažirati, a 70 ne. Što to znači? Prije se moglo etažirati sto posto. Sad je pitanje s koje strane pristupate problemu, rekao je. Zaključio je da developeri zbog toga izražavaju nezadovoljstvo, dok se zakon s političke razine opisuje kao uravnotežen i izbalansiran.

'Sve je i dalje u rukama lokalne razine' 

Govoreći o odnosu investitora i lokalne samouprave, Jerko Rošin opisao je česte situacije iz prakse u kojima su, kako je rekao, strani i domaći investitori nailazili na neispunjena obećanja lokalnih vlasti.

– Nerijetko bi se obećavalo da će, primjerice, zelene poljoprivredne zone postati aktivne građevinske parcele. Investicije bi započele, ali nikada ne bi bile dovršene. Sve bi završilo višegodišnjim sudskim postupcima i agonijom, rekao je.

Na pitanje znači li novi zakon da lokalne zajednice više nemaju posljednju riječ, Rošin je odbacio tezu da država preuzima ovlasti lokalne samouprave i kazao: "Lokalna samouprava naručuje prostorne planove, a prostorni planovi definiraju namjenu prostora".

Dodao je da, ako lokalna vlast nešto planira kao razvojni interes, mora omogućiti i provedbu tog plana. Dok se to ne omogući, ništa se neće dogoditi, naglasio je te dodao "da se upravo iz takvih situacija ponovno aktivirao institut urbane komasacije, koji je nužan kako bi se pojedini projekti mogli realizirati".

'Novi zakon je korak naprijed, ali posao nije završen'

Rošin ističe da država mora intervenirati kada su u pitanju projekti od javnog interesa, poput škola, vrtića ili zdravstvenih ustanova, ako njihovu realizaciju blokiraju imovinsko-prostorni problemi. Upozorava i da je tijekom javne rasprave o zakonu struka bila gotovo potpuno isključena iz medija, dok su dominirali političari.

Smatra da resorno ministarstvo nije uspjelo dovoljno jasno komunicirati stručne argumente prema javnosti jer se nastupi ministara često doživljavaju kao politički, bez obzira na sadržaj. Iako je Akademija bila uključena u razgovore s ministrom Brankom Bačićem, stručna stajališta, prema njegovu mišljenju, nisu došla do šire javnosti.

Posebno je kritičan prema Hrvatskom saboru, tvrdeći da se ondje godinama ne raspravlja ozbiljno o prostoru te da je stručna komponenta u raspravi o zakonu izostala. Posljedica toga je nepovjerenje građana, osobito mladih, koji zakon doživljavaju kao novu privatizaciju, što dodatno pojačava politizaciju teme.

Zaključno poručuje da je novi zakon iz perspektive struke korak naprijed, ali da posao nije završen. Ključnim smatra donošenje podzakonskih akata i pravilnika, u čijoj izradi struka očekuje aktivnu i trajnu suradnju.