Puhovski: Živimo između privida demokracije, stvarne moći i selektivnih ljudskih prava

U vremenu pojačanih političkih napetosti, sve izraženijeg populizma i rastućeg nepovjerenja u institucije, emisija 1 na 1 donosi razgovor sa Žarkom Puhovskim koji otvara niz ključnih pitanja o stanju suvremenih demokracija. Od odnosa moći unutar Europe i granica suverenosti, preko uloge pravosuđa i medija, do slobode izražavanja i odgovornosti javnog govora.

Na pitanje može li se populizam smijeniti jedino populizmom, Žarko Puhovski upozorava da se radi o fenomenu koji ima znatno dublje korijene i koji se posebno jasno počinje manifestirati nakon pad Berlinskog zida.

- Stvar ima, naravno, malo dublje korijene. Pojavljuje se kao gotovo globalni fenomen s padom Berlinskog zida, navodi Puhovski, pojašnjavajući kako je početni dojam trijumfa demokracije zapravo prikrio njezina ograničenja.

Govoreći o tom razdoblju, ističe da se demokracija tada često shvaćala u svom najjednostavnijem obliku.

- To je trijumf demokracije 19. stoljeća, koja se svodi na to da smo svi jednaki, jedan čovjek – jedan glas, ali ništa drugo. U takvom sustavu, upozorava, presudno postaje isključivo brojanje glasova, dok su drugi elementi demokratske prakse zanemareni, navodi. I tu demokraciju su iskusile postkomunističke države, kazao je.

Puhovski pritom posebno problematizira pitanje zaštite manjina, ističući kako u takvom modelu ona zapravo ne postoji.

- Nikakve zaštite manjine nema. Tko pobijedi na izborima, ima sve na raspolaganju do sljedećih izbora. Upravo tu, smatra, nastaje prostor za ono što se kasnije opisivalo kao „demokratura“, odnosno vlast koja ima demokratski legitimitet, ali ne i liberalne korektive.

Objašnjavajući odnos između demokracije i liberalnih elemenata, Puhovski upozorava na često pogrešno poistovjećivanje tih pojmova.

 - Liberalna demokracija je profinjenje pojma, ali kao da kažete ‘čvrsto željezo’ – to je već u samoj demokraciji. U tom smislu, naglašava da demokracija po sebi ne podrazumijeva dodatne mehanizme zaštite, već isključivo pravilo većine.

Analiza populizma i političkog sustava u Mađarskoj 

Populizam, kako ga opisuje Puhovski, počiva na stvaranju privida jedinstva i masovne podrške koja je po svojoj prirodi često privremena i umjetno konstruirana.

- Populizam počiva na tome da stvara, koliko je privremen ili za određeno vrijeme postojeći, lažni privid jedinstva, omasovljenja, ističe Puhovski, dodajući kako se u tom smislu može govoriti o svojevrsnom „soft-totalitarizmu“ koji preuzima elemente klasičnih totalitarnih sustava, ali bez njihovih ekstremnih oblika represije.

Pozivajući se na Hannah Arendt, Puhovski podsjeća da u totalitarnim sustavima stranka ne postoji kao samostalni politički akter, nego kao podrška vođi, a slična dinamika, smatra, pojavljuje se i u populističkim režimima.

- Ovdje se to događa, ali srećom nema konclogora, dakle imamo ovu drugu stranu, navodi, naglašavajući razliku između klasičnog i „mekog“ oblika autoritarnosti.

Kao ilustraciju navodi primjer Mađarske, gdje je, kako kaže, sustav doveo do gotovo potpune dominacije jedne političke opcije.

- Imate ogromnu većinu zahvaljujući sustavu koji si je sam prethodnik napravio, kazao je. Magyar dolazi na vlast i ima 70 posto glasova u parlamentu, nema nijednog jedinog zastupnika ljevice, objašnjava Puhovski, dodajući kako je ideja društva bez lijevo-liberalnih tendencija „laboratorijska i nefunkcionalna“.

Govoreći o političkim strategijama unutar takvih sustava, Puhovski ističe kako se dio lijevo-liberalnog spektra odlučuje na taktičko čekanje: „Podržat ćemo Magyara pa ćemo vidjeti kako će dalje ići.“

Takvi procesi, dodaje, već su viđeni i u drugim državama, uključujući Hrvatsku 2000. i Srbiju nešto kasnije, a po njegovoj procjeni slična dinamika nije isključena ni drugdje.

"Odgađanje politike i privid jedinstva"

Upozorava da takva politička ujedinjenja imaju unutarnju kontradikciju.

- Ujedinjenje jest po sebi neprirodno. Da čitava Mađarska bude na jednoj strani, odnosno na dvije strane, a da nikakve treće nema, to je paradoksalno, ali funkcionira neko vrijeme, kaže Puhovski.

Puhovski podsjeća na pragmatičnu strategiju novih političkih aktera.

- On, (Peter Magyar) što god ga se pitalo, svjetonazorski ili strategijski, odgovara: "To sad nije pitanje, najprije moramo maknuti Orbana, pa ćemo dalje vidjeti". Upravo u tome, objašnjava, nalazi se ključni element populizma - odgađanje sadržajne politike u korist jedinstvenog cilja.

- To je prokletstvo populizma - ne možete ga raščistiti kroz stabilan sustav više ravnotežnih političkih opcija, zaključuje Puhovski, upozoravajući da izborni sustavi i njihova logika često dodatno otežavaju artikulaciju političke raznolikosti.

"Genij, politika i odgovornost"

Pitanje odnosa između umjetničkog genija, moralne odgovornosti i političke kompromitiranosti ponovno je otvoreno u javnom prostoru. Puhovski problematizira ga kroz provokativnu dilemu: jesu li “veliki” umjetnici iznad zakona i društvenih moralnih kriterija te vrijede li ista pravila za sve.

Ističe slučaj operne umjetnice Dunje Vejzović, koja je odbila prihvatiti počasno građanstvo Raba nakon što je ta čast dodijeljena pjevaču Thompsonu.

- To je nešto što zaslužuje svako poštovanje, kaže Puhovski, referirajući se na njezinu odluku, koja je potom izazvala rasprave i kritike na društvenim mrežama.

U tom kontekstu pojavile su se i usporedbe s drugim umjetnicima, od Herberta von Karajana do Lovre Matačića, uz optužbe da se različiti kriteriji primjenjuju ovisno o “veličini” umjetnika. Puhovski upozorava kako se pritom često miješaju estetski i politički kriteriji te zanemaruje povijesni kontekst.

Govoreći o odnosu umjetnosti i politike u ekstremnim režimima, podsjeća na povezanost kulturnih simbola i nacističke propagande, uključujući i instrumentalizaciju Wagnerova koncepta Gesamtkunstwerka u službi režima.

- Ako imate Horst Wessel-Lied s jedne strane i Karajana koji ravna ‘Parsifalom’ s druge, politički gledano to su dva lika istog sustava, iako moralno nisu isto, pojašnjava.

Otvara i pitanje može li se umjetnički genij promatrati izvan etičkog okvira. Puhovski odbacuje tezu da estetika može biti iznad etike, podsjećajući da se takvi pristupi često oslanjaju na pogrešna tumačenja filozofskih koncepata.

- Ideja da genij ne može biti podložan zakonima jer ih sam stvara – to je logika koja vodi u opasna pojednostavljenja, upozorava.

Ističe kako današnji fokus ipak nije na povijesnim figurama, nego na suvremenim kulturno-političkim fenomenima. U tom smislu, kao primjer navodi Marka Perkovića Thompsona, čija popularnost, prema njegovim riječima, počiva na reinterpretaciji i recikliranju povijesnih narativa.

- On živi od recikliranja jedne fikcije, poručuje Puhovski, dodajući kako je upravo to ono što danas otvara najviše društvenih i kulturnih prijepora.

"Suverenost u praksi pod znakom pitanja"

Govoreći o suvremenim međunarodnim okolnostima i ideji “suverenizma” u Europi, Puhovski upozorava da formalna neovisnost sve češće ne znači i stvarnu političku autonomiju.

Puhovski problematizira sve izraženiji utjecaj vanjskih aktera na unutarnje odluke država i donošenje ključnih ekonomskih odluka izvan nacionalnih institucija.

Kao primjer navodi slučaj poslovanja Jadranski naftovod, gdje su se, kako kaže, odluke o transportu nafte u velikoj mjeri oslanjale na tumačenja i odobrenja američkog Ureda za kontrolu strane imovine (OFAC).

- Imali smo situaciju da su ljudi iz Janafa svakog petka čekali odluke iz New Yorka i prema njima produžavali dozvole, ističe Puhovski.

Takva praksa, dodaje, može se formalno pravno opravdati samo ako bi država te odluke proglasila dijelom vlastitog pravnog poretka.

- Tada biste barem formalno imali koliko-toliko sačuvanu formu suverenosti, ne sadržajno, ali barem formalno, pojašnjava.

Međutim, upozorava da takva situacija otvara šira pitanja međunarodnog prava i odnosa moći, posebno kada sankcijske režime ne donosi međunarodna zajednica nego pojedinačna država.

- U međunarodnom pravu sankcije bi trebale biti odluka međunarodne zajednice, ili jedna država kontra druge, kaže Puhovski, referirajući se na ulogu UN-a i ograničenja postojećeg sustava.

U tom kontekstu kritički se osvrće i na globalne odnose moći, ističući kako se praksa primjene sile često prihvaća isključivo zbog dominacije pojedinih država.

- Oni (SAD) su najjači i protiv njih se ne može nitko boriti, ali pitanje je zašto bismo mi to prihvaćali, zaključuje Puhovski, upozoravajući da se stvarna suverenost sve više mjeri sposobnošću otpora takvim asimetričnim odnosima moći.

"Suverenost između prava i sile"

Na pitanje je li suverenost danas tek pravna fikcija, a stvarna politika zapravo hijerarhija moći u kojoj su manji akteri svedeni na ulogu “podizvođača”, Puhovski ističe da odgovor nije jednoznačan, nego ovisi o razini odnosa između država i međunarodnih sustava.

Pojašnjava kako se ne može izjednačiti odnos unutar zajednica kojima države dobrovoljno pristupaju i odnosi između država izvan takvog okvira.

- Kad prihvaćate odluke zajednice u kojoj ste dragovoljno pristupili kao član, ograde su kako se to interpretira – je li to zajednica, država ili ide prema naddržavi, navodi, dodajući da su takve rasprave vidljive i u domaćem političkom kontekstu.

U tom kontekstu razlikuje odnos unutar Europske unije i odnose s državama izvan nje. Dok se u prvom slučaju radi o pravno uređenoj vertikali utemeljenoj na ugovorima, Ustavu i pristupanju europskom pravu, u drugom, upozorava, takvi mehanizmi ne postoje.

- Sjedinjene Države nemaju nikakve formalne obvezujuće odnose tog tipa, ističe.

Govoreći o stvarnom funkcioniranju međunarodnih odnosa, Puhovski uvodi pojam “zona interesa”, tvrdeći da u velikom dijelu svijeta prevladava asimetričan odnos moći.

- Mi imamo tzv. zone interesa. Tamo gdje je američka zona interesa, u velikom dijelu svijeta, radi se ono što Amerika kaže, navodi.

Pritom upozorava da se globalna moć ne mora nužno legitimirati ideološki, nego se često provodi kroz praktičnu dominaciju. U tom smislu spominje i promjenu pristupa američke politike.

- Jedina dobra stvar kod Trumpa je to što ne ideologizira – više ne ide pričom o oslobađanju svijeta zbog ljudskih prava, apostrofira Puhovski.

"Ljudska prava između ideala i interesa"

U kontekstu rasprave o univerzalnosti ljudskih prava u globalnoj politici i njihovim različitim kulturnim i političkim interpretacijama, Puhovski ističe kako, unatoč razlikama u shvaćanjima, postoje temeljne pretpostavke bez kojih se o ljudskim pravima ne može govoriti.

- Ja i dalje vjerujem da postoje neke opće, osnovne pretpostavke bez kojih se ne može razgovarati o ljudskim pravima, navodi, upozoravajući pritom na složenost njihove primjene u različitim političkim i društvenim kontekstima.

Kao primjer navodi napetosti unutar suvremenih političkih pokreta i slogana koji se pozivaju na univerzalna prava, ali ih različito interpretiraju.

- Ne bih htio ‘Free Palestine’ u kojem žene ne bi bile slobodne, ističe, naglašavajući da se ni politički zahtjevi ne mogu promatrati odvojeno od pitanja jednakosti i prava žena.

Puhovski pritom podsjeća i na iskustva iz razdoblja tranzicije u istočnoj Europi, kada su se zagovaratelji ljudskih prava oslanjali na podršku zapadnih diplomata, ponajprije iz Sjedinjene Američke Države.

- Mi smo znali da oni rade iz svojih razloga, kaže, dodajući kako je uvijek postojalo pitanje skrivenih političkih interesa iza univerzalnih vrijednosti.

- Uvijek je bilo pitanje: dobro, a što je kod vas iza te priče?“, navodi Puhovski, opisujući skepticizam s kojim su se tada susretali aktivisti za ljudska prava, i s jedne i s druge strane.

U tom kontekstu ističe i dvostruke standarde u međunarodnoj politici, gdje se principi često prilagođavaju strateškim interesima. Kao primjer navodi različit pristup prema autoritarnim režimima ovisno o njihovoj geopolitičkoj važnosti, uključujući slučajeve poput Saudijske Arabije ili drugih država bogatih energentima.

- Kad dođe do toga da Saudijsku Arabiju trebamo jer ima naftu, onda imamo malo drukčije shvaćanje, ističe Puhovski, upozoravajući na selektivnost u primjeni ljudskih prava u međunarodnim odnosima.

Zaključuje kako se takvi obrasci mogu prepoznati i u različitim političkim kontekstima, gdje se deklarativna načela često sudaraju s realpolitikom i interesima moćnih aktera na globalnoj sceni.