Potresna priča: Bijeg od nasilnog oca

Prije dvije godine mladi Iranac Yazdan Fayyaz s majkom i dvije mlađe sestre kupio je kartu za Beograd, odakle su preko BiH stigli do Zagreba. Iz Irana su pobjegli zbog obiteljskog nasilja, a put do Zagreba nije bio lak.

Težak put do Hrvatske

- Kada smo došli u Beograd, zatražili smo zaštitu pa su nas poslali u prihvatilište za emigrante. Tamo smo bili otprilike devet mjeseci. Nakon toga smo zaključili da ipak nemamo osnovne životne uvjete. Onda smo otišli u BiH. Tamo je ista priča kao i u Srbiji. Bili smo nekih mjesec dana tamo. Nismo znali što da radimo. Onda smo krenuli prema Hrvatskoj, priča mladić Yazdan Fayyaz.

- Put prema Hrvatskoj je bio težak. Prošao sam i granicu prema Bosni, ali prema Hrvatskoj put je bio baš težak. Mogu reći a je to bilo strašno. Nije lako 3-4 dana biti u šumi bez vode i hrane. Teško je bilo nositi i ruksak. U kojem su zapravo bili samo dokumenti. To je bilo sve što nam je trebalo.

Bijeg od nasilnog oca

- Čim bih čuo da mama vrišti, trčao bih u kuhinju i sakrio noževe, da ne bi ni došlo do toga da tata ozlijedi mamu. Par puta je to uspio, nažalost, napraviti. Sjećam se  što se sve dogodilo. Svaki put kada bih zatražio pomoć, rekli  bi mi da ne mogu biti protiv vlastitog oca. Svaki puta kada bi mama zatražila neku zaštitu rekli su joj da mora imati četiri svjedoka da bi mogli utvrditi da se to dogodilo. Pitam se, tko osim nas u našem domu to može dokazati.

- Kada su moje sestre malo narasle, kada su imale devet godina, po islamskom šerijatu su se mogle udati. One su se htjele školovati, kao i ja. Mama je isto tako htjela. Ali je otac rekao da se one moraju udati, i da to moraju napraviti. Svaki puta kada je govorio s nekim obiteljima, moja mama je potajno odlazila kod tih obitelji i molila ih da to otkažu, rekla im istinu. Nismo ništa mogli napraviti. Nikakvu zaštitu nismo imali.

- Kada sam imao 12 godina otac me prisilio da radim kod bravara. Morao sam prekinuti školovanje. Mogao mi je reći da ne idem u školu, i to je bilo sasvim normalno. Ja sam sa strane ipak pratio školu. Volim školu, obožavam školu.

Jedva čeka da postane doktor

- Učenik sam 2. razreda Medicinske škole u Zagrebu. Jedva čekam da završim školu i upišem fakultet, da bi mogao ispuniti svoje želje i da postanem doktor, kaže Yazdan.

Profesorica hrvatskog jezika Meri Pupačić rekla je da Yazdan posebno voli lektiru. To ju je iznenadilo jer, kaže, lektira je boljka naših učenika. 

- Multikulturalnost je nešto što je dobrodošlo. Dapače, ja sam motivirana Yazdanom. On je meni moje drevno svjetlo s Istoka. Ja s njim želim raditi projekte. Želim učiti farski jezik i pisanje. Želim da čim prođe korona kako bi svi mi sudjelovali u tome - da mi njemu dajemo našu kulturu i naš jezik, a on nama daje svoju kulturu i svoj jezik, rekla je profesorica Pupačić.

Svaki čovjek ima pravo na slobodu

- Kada smo dobili međunarodnu zaštitu, na dvije godine dobili smo smještaj. Sve je krenulo lijepo. Mama je počela učiti hrvatski jezik. Sada smo već počeli postupak za otvaranje frizerskog salona. Uskoro će ona otvoriti frizerski i kozmetički salon, zato jer je ona i frizerka i kozmetičarka, kaže Yazdan.

- Meni je dovoljno da mi djeca idu u školu. Da mi drugi ne odlučuju što će raditi. Da ne dođu do neke razine, pa im kažu - dosta ti je, više nećeš učiti. Meni je dovoljno da imam taj mir. I da nisam kao zatvorenik u kući, da ne moram pitati ako idem van, kao što to ne moraju ni druge žene u Hrvatskoj. Mogu prošetati i vidjeti ljepote u Hrvatskoj, rekla je Yazdanova majka Fatemehe Reihani.

- Svaki čovjek ima pravo na slobodan život. Treba postojati ravnopravnost. Ne treba se događati da ti netko kaže da "ti sad moraš ići raditi". Vidim ljude na cesti kako se igraju sa svojim ocem, a onda se sjetim kakav je bio moj otac prema meni. Teško je to nositi. Ali ja gledam pozitivne stvari koje sada imam, a to je da idem u školu i da je sve onako kako treba biti, zaključuje Yazdan.