"Seksualno nasilje nije privatni nego javni problem"

Seksualno uznemiravanje je svako ponašanje koje je neželjeno. Ono može biti verbalno, neverbalno, izraženo položajem tijela, pogledima, može se očitovati neželjenim "motanjem" oko nekoga, pozivanjem na kontakt, ulaženje u osobni prostor, ispitivanje o privatnim stvarima, rekla je u Studiju 4 psihologinja Senka Sekulić Rebić. 

Objasnila je da je seksualno uznemiravanje sve što u nekome izaziva osjećaj nelagode, ugroženosti, straha i prelaska osobnih granica. Smatra da je problem u društvu i okolini koja ne vjeruje osobi koja je preživjela seksualno nasilje. Kaže da je to vidljivo iz komentara na društvenim mrežama poput "zašto nije ranije prijavila", "zašto nije nikome rekla". 

- Čim počnemo postavljati takva pitanja, znamo da smo na strani počinitelja. Treba osvijestiti da je jedina osoba koja je odgovorna za seksualno nasilje počinitelj, nitko drugi, dodala je. 

Svi mi - građani, svjedoci i institucije - odgovorni smo za adekvatno reagiranje, dodala je. 

Sekulić Rebić kaže da osoba koja je doživjela nasilje traži našu podršku i pomoć jer je to način na koji se s time  može suočiti. 

Na pitanje zašto ne vjerujemo, rekla je da živimo u društvu koje od najranijih dana radi "plodno tlo" za seksualno nasilje tako što se s djecom ne razgovara adekvatno o seksualnosti. Ne vjerujemo i zbog toga, rekla je, jer mislimo da je svijet sigurniji nego što zapravo jest i ne želimo osobnu odgovornost. 

- U trenu kada se pitamo zašto neka žena nije prijavila nasilje, zapravo govorimo o našoj nesigurnosti i našem strahu. U tom trenu pokazujemo da su naši kapaciteti da pružimo pomoć ograničeni vlastitim strahom, rekla je. 

O tome kako se boriti sa stereotipima da je žena sama tražila ili izazivala svojom odjećom ili gestikulacijama, Sekulić Rebić je rekla da žena nakon proživljenog nasilja nema na sebi odgovornost da se bori protiv takve stigmatizacije, ona se mora nositi s posljedicama, a naša odgovornost je da počnemo razmišljati drugačije. 

- Mi ne znamo kako je drugoj osobi, kako je biti u njezinoj koži, posebice kada se nasilje događa na radnome mjestu gdje osoba mora biti zbog svoje egzistencije, a nasilnik to vrlo dobro zna, zna svoju poziciju moći i iskorištava ju, dodala je. 

Smatra da se društvo mora mijenjati jer je zaštita nasilniku, to je vidljivo u komentarima, sankcijama koje nasilnik dobiva, duljini procesa. 

- U svijetu koji bolje funkcionira, žena se treba obratiti nekome tko joj je blizak, rekla je. 

Dodaje da se osobe koje su preživjele seksualno nasilje mogu javiti Ženskoj sobi, no nužno je i da država preuzme svoj dio priče. 

- Imamo dva velika dijela prče: okolina i sustav su ti koji ne ohrabruju da se žena počne suočavati na način koji će joj sve olakšati, rekla je. 

Mnoge žene smatraju da se mogu same nositi s time, no situaciju olakšava kada imaju podršku. Zadatak okoline je da joj pomogne, dodala je, jer nasilje nije privatni već javni problem jer nasilnik prelazi na novu žrtvu. 

- Stvari se moraju mijenjati u praksi, ne samo na papiru, naglasila je. Dodala je da pomaka ima, više se govori o nasilju, svijest je veća.