Život obitelji Mrnjavčić zauvijek se promijenio u sekundi

Unatoč zakonima, upozorenjima, kampanjama na hrvatskim se cestama broj smrtno stradalih osoba ne smanjuje nego raste. Godišnje u Hrvatskoj smrtno strada oko 300 osoba. Iako znamo da brzina i alkohol odnose živote na cestama, prometna nekultura i niska svijest o posljedicama doveli su nas u sam vrh po broju stradalih u Europskoj uniji.

U 2024. evidentirano je 35.729 prometnih nesreća. U tim nesrećama nastradalo je 14.537 osoba. Smrtno je stradalo 239 osoba, a teško ih je ozlijeđeno 3.238.

Dana 17. kolovoza 2024. godine u 23:40, život Matije Mrnjavčića promijenio se iz korijena.

Te subote, tijekom obiteljskog odmora na moru, sve je izgledalo kao savršen dan – doručak, plaža, ručak, popodnevno kupanje i večernja šetnja s djecom do grada na sladoled.

– Došli smo u grad, parkirali iza jednog kafića. Pojeli smo sladoled, svirao je bend, svi smo bili sretni. Kad su se djeca umorila, odlučili smo se vratiti u apartman, prisjetio se Matija.

No, kada su stigli do parkirališta, otkrili su da ne mogu izaći jer su drugi automobili blokirali izlaz.

– Zamolio sam zaštitare da vide čiji je auto, a oni su mi rekli da im moram dati novac ako želim da mi pomognu. Nisam imao gotovine jer bankomat nije radio. Rekli su mi da čekam do tri sata, kad se kafić zatvara, ispričao je.

Bez izbora, obitelj je odlučila krenuti pješice do apartmana, udaljenog nešto više od kilometra.

– Upalili smo bljeskalicu da budemo vidljivi. Ja sam hodao ispred s Mislavom koji je spavao u kolicima i Mihaelom koji je sjedio u drugima, a žena je išla iza mene i nosila curicu Larisu na leđima, rekao je Matija.

U trenutku nesreće, Mislav je imao 11 mjeseci, Mihaelu je nedostajao mjesec dana do trećeg rođendana, a Larisa je imala četiri i pol godine.

– Hodali smo i odjednom sam čuo lupanje, pucanje plastike, užasne zvukove. Auto nas je pokosio. Odletio sam u šumu. Htio sam se dignuti, ali bol je bila strašna. Čuo sam samo plač djece i to je sve, rekao je Matija.

Na mjesto nesreće ubrzo su stigli prolaznici, među kojima su bile i medicinske sestre koje su djeci pružile prvu pomoć.

– Čekali smo dugo, hitna je stigla tek nakon dvadesetak minuta. Odvezli su djecu, a ja sam ostao ležati, prisjetio se Matija Mrnjavčić.

Matijina majka, Tanja Mrnjavčić, opisala je potresne trenutke nakon što je saznala da joj je sin doživio prometnu nesreću.

– U noći u jedan sat meni je zazvonio mobitel. Neki gospodin rekao je da je moj sin imao nesreću. I tu je sve stalo. Poziv se prekinuo. Prvo sam zvala Luciju. Nitko nije odgovarao. Pa Matiju. Mobitel je zvonio, ali nitko se nije javljao. I tako, sigurno 20 puta, ispričala je.

Kazala je kako su tada krenuli zvati bolnicu u Zadru. Nakon brojnih pokušaja uspjeli su dobiti liječnicu koja je zaprimila unesrećene.

– Prvo mi je pričala za djevojčicu. Rekla je da je u plačnom stanju, da treba operaciju, da ima potres mozga i da je u kritičnom stanju. Onda mi je pričala za sina da je u kritičnom stanju, da ga čeka operacija, da ima unutarnjih ozljeda, ozljedu noge i zdjelice. Kad je liječnica spomenula Mihaela - ne mogu ni prepričati što je sve ona nabrojila. Onda sam pitala za bebu, a doktorica je rekla da bebe nema, ispričala je gospođa Tanja.

Mali Mislav je imao lakše ozljede. On je u nesreći odletio sa cijelom nosiljkom iz kolica, ali je najveći problem što on nije pronađen u toj nesreći, nego su neki prolaznici nakon 3-4 sata čuli plač djeteta u šumi i tada pronašli bebu od 11 mjeseci. Stavili su ga u auto i uz pratnju policije doveli u bolnicu.

- Nakon nekih sat vremena došla je druga hitna koja je mene preuzela. Slušam kako govore da je žena mrtva, ali ja jednostavno nisam mislio da je to istina. Mislio sam da je to samo loš san, da ću se probuditi doma i da su i djeca i žena tu, kaže Matija.

Nažalost supruga Lucija je poginula.

- Moja supruga je bila jako brižna osoba i vrijedna. Vodila je brigu o djeci, bila je dobra, skromna i uvijek spremna pomoći, rekao je Matija.

Ispričao je koliko je teško bilo objasniti djevojčici gubitak majke.

- Nije se mogla pomiriti s tim da mame nema, tražila ju je, mislila da smo je sakrili. Kasnije, kad sam sam se malo sabrao, objasnio sam joj da je mama na nebu, da je anđeo, rekao je i istaknuo kako su veliku podršku imali od vrtića i roditelja iz skupine Srčeka.

Matija je ispričao i koliko mu je teško nakon tragedije.

– Otišli smo na more 12. kolovoza. Prvi put sam došao u svoju kuću početkom prosinca, nakon tri-četiri mjeseca. Kad su me prvi put otpustili na vikend, bilo mi je teško i samo prespavati u stanu. Spavao sam na kauču jer nisam imao snagu ući u bračni krevet. Svaki put kad legnem, vidim sliku svoje pokojne žene, rekao je.

– Svi smo ostali negdje u prošlosti, s tisuću pitanja na koja vam nitko ne može odgovoriti. Osim da se to dogodilo i da je to tako, kazala je gospođa Tanja.

Matija kaže kako mu je najteže u trenucima obiteljskih rođendana, kad se okupe svi koji su dolazili i ranije, a njegove supruge Lucije više nema.

– Sve se preokrenulo. Najviše se bojim da će se djeca, kad odrastu, teško nositi s tim gubitkom i krenuti krivim putem, rekao je.

Posebno brine za sina koji je teško stradao u nesreći.

– Bojim se kakve će posljedice imati, hoće li moći normalno živjeti i raditi. Jedan trenutak nepažnje, čovjek pod utjecajem alkohola, vozi 80 na sat kroz naselje i uništi tri života. Mi smo bili samo kolateralne žrtve, kazao je.

Matija svaki tjedan odlazi psihologu i psihijatru. Tablete su mu postale svakodnevica. A utjehu pronalazi u molitvi.

Čovjek koji je izazvao nesreću nikada se nije javio obitelji.

- Samo je par dana nakon što smo došli doma stigao brzojav sućuti koji je poslao njegov odvjetnik, rekla je.

– Da je dobio i 50 godina, nama Luciju ne može vratiti. Moj unuk, koji je bio zdravo dijete, danas se bori da može normalno živjeti, ponovno nosi pelene i dijete je s posebnim potrebama. Taj čovjek je uništio tri obitelji, kazala je Tanja.

Tridesetogodišnji počinitelj u trenutku nesreće imao je 1,4 promila alkohola u krvi. Županijski sud u Zadru osudio ga je na 6 i pol godina zatvora.