Umjesto u školi, Siniša je dane provodio u vukovarskoj ratnoj bolnici

Vukovarska ratna bolnica bila je utočište mnogima koji su u nju došli potražiti spas od prekomjernog granatiranja. U bolnici je tada bio i Siniša Đurić, koji je imao 7 godina i trebao je krenuti u drugi razred. Umjesto toga, tri je mjeseca proveo u bolnici sa sestrom dok im je mama radila kao medicinska sestra radila, a otac je bio vukovarski branitelj. 

- Sjećanja su i danas živa, pogotovo u ove dane. Nama Vukovarcima čim dođu jesen i jesenje magle i hladnoća, svi se sjetimo tih dana. Moram priznati da je teško, preplave me osjećaji. I dan-danas kada se spustim u bolnicu, kao da je jučer bilo, rekao je.

Objasnio je da iako su bili u bolnici, da su imali svoje neke igre, volio je čitati stripove koje su mu gardisti donosili. Sada kada je i sam roditelj, pita se kako bi on postupio da je na mjestu njegove majke - brinuti o ranjenima, ali i o vlastitoj djeci koja imaju svoje potrebe.

- Nama je to djetinjstvo, koliko god je nenormalno bilo, bilo jedino koje smo imali, rekao je.

Smatra da niti jedno dijete ne bi trebali vidjeti ni doživjeti ono što oni jesu. Otac mu je ranjen prije pada Vukovara, to su, kaže, bili teški dani. Nakon pada grada, Šljivančanin je došao u grad, u bolnicu. Opisao je trenutak kada mu je otac trebao ući u autobus koji je išao na Ovčaru, no majka je molila Šljivančanina da ne razdvaja obitelji, da joj muža ostavi jer ona mora brinuti o ranjenima. Đurić ne zna kako se dogodilo da je to dozvolio, nakon čega mu je otac ostao u bolnici. Ovih dana je posebno na tome zahvalan.

Govorio je o tome zašto je ostao živjeti u Vukovaru, rekao je da bi mu materijalno negdje možda i bilo bolje, ali kada gleda ljude koji su dali svoje živote, to je najmanje što može dati.

- Ne mogu biti objektivan, ali to je grad koji živi i ima budućnost. Na nama koji smo ovo prošli je da ostanemo u njemu, zaključio je.