Trideset dugih godina Marija traži supruga i sina

U Hrvatskoj je još uvijek nepoznata sudbina više od 1800 nestalih osoba iz Domovinskog rata. Među njima su Goran i Janko Njirjak. Trideset dugih godina majka i supruga Marija Njirjak traži svoje namilije. I sama je u Vukovaru bila do samoga kraja, ranjena, u bolnici. Svoju tešku životnu priču podijelila je s ekipom HRT-a.

Sretne trenutke četveročlane vukovarske obitelji Njirjak te jeseni '91. zamijenio je strah.

- Kad nam je bilo najljepše onda su nam uništili život, prisjeća se Marija.

Slutili su - neće biti dobro. Suprug Janko i dvojica sinova - mlađi 18-godišnjak, stariji Goran 21-godišnjak, nisu ni sekundu dvojili hoće li braniti svoje.

- Mlađeg sam sina zaustavljala ali nije bilo pomoći. I na kraju kad su se svi odredili i uzeli oružje, onda sam se ja javila preko Radija Vukovar - gdje sam najpotrebnija? - prepričava Marija.

U svom crvenom fići bez stakala, iz dana u dan jurila je kroz kišu granata i spašavala gladna i ranjena usta.

- Išla sam u bolnicu jer u bolnici nije bilo vode. Znala sam otići u vinograd, nabrati voća, nasuti pletenku vode i nositi u bolnicu - prisjeća se.

A onda je teško ranjen sin Goran.

- Da nije imao pancirku ne bi ni preživio. Bubnjići su mu skroz otišli, nije čuo, kaže.

I sama je teško ranjena 25. listopada. Bili su na meti, živjeli su na Mitnici, prvoj crti obrane. Na kuću je pala granata. Poginuli su njezina sestra, nećak, sestrina snaha te vojni policajac.

- Taj policajac što je sjedio ispred mene, njemu je glavu odnijelo. Svi su bili zatrpani kao da se jedan kamion istovario. Koliko sam ja široka, toliko je ostalo zida iza mene. Najednom je nastao mrak, ja sam zvala njih jedno po jedno, nitko se ne javlja, kažem: "svi su mrtvi, Bože kad ću ja, svi su pomrli, gledam kad će meni nastupiti smrt".

Preživjela je, lijeva noga bila joj je smrskana. Spasili su je sinovi i odveli u bolnicu. Bila je u gipsu do struka, nepokretna. U bolnici je dočekala i pad Vukovara. Sa sinom i suprugom nije se uspjela oprostiti.

- Zaspala sam i muž je došao i nisam ga vidjela, sestre me nisu probudile, nisam se ni oprostila. Njega su zarobili kod mliječnog restorana odveli su ga prema hangaru i tu mu se gubi trag. A muž i mlađi sin su išli u proboj, prisjetila se.

Mlađi sin je uspio, suprug nije. U Marincima mu se gubi trag. 

Iza nje su desetljeća nadanja. Nadanja da će naći svog Janka i Gorana.

- To je za obitelji preogroman teret, 30 godina tražeći svoje najmilije, bez rezultata. Željela bih uputiti onima koji nešto znaju - da im proradi savjest, da nam pomognu da pronađemo svoje najmilije, poručuje.