Ostavština čovjeka koji je radio za četvoricu i nagrada nasljednicima

Članovi Hrvatsko-češkog društva prisjetili su se svojeg utemeljitelja Božidara Grubišića. Tom su prigodom i nasljednike njegova rada emisije Multikultura i Prizma nagradili priznanjem koje nosi njegovo ime. Nagrada za trud i podstrek za daljnji rad.

Bilo je sasvim normalno da je tata na tisuću pozicija. Bio je velik čovjek, pun energije. Tako Božidara Grubišića pamti sin Branimir Grubišić.

- Baš smo bili sada u Daruvaru na 100. godišnjici, pa su ljudi rekli da je u jednom danu znao napraviti posao za četiri čovjeka. Bio je, kako bih rekao, težak, baš je volio posao i to što je radio. Pogotovo za češku manjinu, rekao je Branimir Grubišić, sin Božidara Grubišića.

Od 1965. živio je u Zagrebu, gdje je upoznao Branimirovu majku. Od 1980. radio je na Radio Zagrebu kao urednik informativnih emisija i redakcije za unutarnju politiku i privredu. Do umirovljenja 1986. bio je urednik Kronike Čeha i Slovaka na Televiziji Zagreb. Upravo je Kronika prethodnica današnjih HRT-ovih emisija Prizma i Multikultura, koje su u sklopu obilježavanja 100. godišnjice Grubišićeva rođenja nagrađene za doprinos popularizaciji hrvatsko-čeških odnosa u medijima.

Nagrada HRT-ovim emisijama Prizma i Multikultura

- Nagrada nije u zlatu i u biserima, nagrada je u onome da netko prati tvoj trud i da to prepoznaje. Mi smo uistinu jedna mala oaza, maljinska na HRT-u. Evo, Prizmu radimo, kolegica Hana Gelb i ja, i ona je jednaka urednica kao i ja a Željka radi Multikulturu, ali nekako kada vidim ove snimke i kolegu Grubišića kojeg nisam imala sreću poznavati, ali nekako vidim da novinarski posao ima smisla i da ga treba nastaviti raditi pošteno i čisto obraza, istaknula je Sanja Pleša, urednica Prizme.

- Nagrade vesele zato što ih doživljavamo kao potvrdu prepznavanja. Moram istaknuti da je zadovoljstvo i u jako pozitivnom smislu jednostavno surađivati s Hrvatsko-češkim društvom i govoriti o slojevitim i jako sadržajnim hrvatsko-češkim vezama, zato što same po sebi nude uvijek nove teme, a predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac uistinu je izvrstan promotor hrvatsko-čeških odnosa, navela je Željka Mandić, urednica Multikulture.

U emisiju Prizma Hana Gelb došla je među posljednjima, ali se najdulje zadržala - puna dva desetljeća.

- Kad surađujemo s Česima čiju smo nagradu i dobili, to je uvijek interesantno. I mogu reći da su to lagane priče, ne lagane u stilu one nemaju svoju težinu, nego je suradnja s Česima u Hrvatskoj u mom iskustvu bila zapravo jedna lagana i ugodna i jedna lijepa suradnja. Pa su tako i priče, nadam se da su i oni zadovoljni, ispale dobro, kaže Hana Gelb, novinarka Prizme.

Grubišić je rođen 20. listopada 1925. u Zagrebu, a umro je u Šibeniku 12. listopada 2000. Majka mu je bila Čehinja, otac Hrvat. Majčina obitelj u Zagreb je došla iz Starog Petrova Sela kamo su stigli iz Moravske Češke. Izjašnjavao se kao Čeh.

- Božidar Grubišić je zagrebačko dijete rođen u godini velike proslave tisućgodišnjice hrvatskog kraljevstva, kada su ljudi iz svih krajeva Hrvatske u okviru hrvatskoga sokolskoga saveza hrlili donijeti komadić hrvatske grude u Maksimir, za svima nam dobro znanu mogilu, a on je svoje prve dane i godine života proveo upravo u Maksimirskoj ulici, navela je 2015. Vlatka Banek prilikom obilježavanja 90. obljetnice rođenja Grubišića.

Život ga je prije Zagreba vodio od Šibenika preko Beograda do Daruvara, gdje je živio od 1946. i surađivao u tek osnovanom češkom tjedniku Jednota, a od 1952. do 1965. bio je glavni i odgovorni urednik. Potaknuo je razvoj izdavaštva češke manjine, ponovno je pokrenuo i časopis Detský Koutek.

- Koliko se sjećam, kao djevojčica, osnovnoškolka, a bila sam baš jako ponosna na te prve pjesme, jedna se zvala Lipa u našem Kouteku. Kasnije je bila manjinska češka emisija na radio Daruvaru gdje sam sudjelovala i danas se pitam bih li kasnije nakon niza godina i nakon završenog fakulteta završila u Prizmi da nisam počela u ovom Grubišićevom našem Koutku pisati te pjesme, prisjetila se Jasna Vaniček-Fila, članica Vijeća za elektroničke medije.

Pjesama, ali onih dječjih, prisjeća se i Grubišićev unuk.

- Postoji zapravo spis i rukopis njegov koje čuvamo doma. To mi je nešto što sam od malena zapravo i čitao, pogotovo neke pjesmice, sve na češkom. Kao mali sam dosta znao češki, sad sam ga već i zaboravio jer ga ne koristim, jezik je živ, mora se koristiti. Tako da to mi je jedno od prvih sjećanja kad sam imao tri godine, mama me lovila po kući, a ja pjevam neke pjesmice na češkom, tako da mi je to isto uspomena na djeda, rekao je Luka Grubišić, unuk Božidara Grubišića.

Božidar Grubišić bio je ključna osoba za osnivanje Hrvatsko-češkog društva

Zapise, i one ozbiljnije, pomno čuvaju u Hrvatsko-češkom društvu.

- To čuvamo kao dragu uspomenu i svjedoči zapravo o tome koliko je Božo Grubišić bio ključna osoba od osnutka društva koje je u tom prvom desetljeću Hrvatsko-češkog društva bio čak važniji od predsjednika. Bio je duša tog društva do 1988. kad se zbog bolesti povukao u Šibenik i dvije godine kasnije je umro. I to je zapravo i temelj na kojemu Hrvatsko-češko društvo i danas djeluje 43 godine i koje je jedno od najuspješnijih, najaktivnijih u Hrvatskoj i značajno doprinosi i hrvatsko-češkim odnosima, govori Marijan Lipovac, predsjednik Hrvatsko-češkog društva pokazujući zapise s prvih sjednica.

- Zahvaljujem na vašem trudu i mogu vam reći da nam to jako pomaže da svi znaju tu veliku priču o velikim Česima koji su stigli u Hrvatsku, istaknuo je Milan Hovorka, češki veleposlanik u RH.

Čovjek koji je radio posao za četvero ostavio je težak zadatak generacijama iza sebe.

- Podstrek je jako velik. Iz ovog malog filma koji sam vidjela, voljela bih vjerovati da i mi možemo pokrenuti neke stvari na bolje, dodala je Pleša.

Ne samo bolje, nego, kako kaže njegov unuk - i snažnije pa će se naše ime pamtiti, kao i ime Božidara Grubišića. Unuk želi ići djedovim stopama, a možda i još ponetko od njega nešto nauči.