Mali tim, velika misija: Žene čuvarice rusinske pisane riječi

Najveći dio Rusina u Hrvatskoj živi na području Vukovarsko-srijemske županije, čak tri četvrtine od 1343 Rusina koji su u Popisu stanovništva. Ne čudi stoga da je centar upravo u Vukovaru, gdje je i redakcija Nove dumke. Mala, snažna i vrijedna.

Novinarski posao nikada ne prestaje. Pogotovo u maloj redakciji gdje se osmišljavaju sva rusinska izdanja.

- Naša izdanja poput Nove Dumke, Vjenčića i Misli s dunava, koji izlaze na kraju svake godine nose glavni zadatak da prikažu i pokažu svima koji imaju želju pročitati naše časopise, da se vidi što je ove godine koje društvo radilo, kakve je imalo aktivnosti, rekla je Dubravka Rašljanin, predsjednica Saveza Rusina RH. 

A sve to pod budnim okom urednice Vere Zelinac čiji se mladenački san o novinarstvu ostvario, ali ne lako i ne odmah.

- Kako sam bila u Bačkoj, u Vojvodini, najbliće sveučililšte bilo je u Novom Sadu. I kad sam ocu rekla kako ja želim studirati novinarstvo, on mi je odgovorio da to ne dolazi u obzir. Novinarstvo se tada studiralo samo u Beogradu i u Zagrebu. I jedan i drugi grad od nas su bili jako udaljeni. Ovako mi je govorio: novinarstvo nije za žene, zato što nikada nećeš biti kod kuće, A ako se budeš željela baviti pisanjem za novine, to možeš i sa bilo kojim drugim fakultetom. Ako ne želiš ništa studirati u Novom Sadu, onda ću ti ja naoštriti motiku, pa ćeš za nadnicu otići kopati kukuruz i zalamat kukuruz u naš kombinat. Ja sam to ozbiljno shvatila, jer sam znala da se oj otac ne šali. Od straha da ne završim na polju, ja sam upisala Filozofski fakultet u Novom Sadu i završila jugoslavensku književnost i jezik. i s tim zanimanjem radim cijeli život u Prosvjeti, istaknula je Vera Zelinac, urednica informiranja i izdavaštva Saveza Rusina RH.

No, kako to obično biva, snovi se ipak na neki način ostvare i tako gđa Balatinac već 16 godina uređuje sva rusinska izdanja.

- Postala sam urednica i ne znajući što to sve nosi i koliko je opseg toga posla, a onda sam shvatila da to nosi 10 časopisa u jednoj godini: 6 novih dumki i 4 vijenčića. A uz to još i izdavačke aktivnosti, što znači asisenciju i urednički oposao nad knjigama, nad autorskim djelima, dodaje Zelinac.

Posao je to koji zahtijeva vrijeme i predanost, ali i dobre suradnike, koji dijele tu strast prema pisanju.

- Jako volim pisati, Pišem od malena. Možda mi je to i obiteljski povezano, je je moje prezime Kostelnik, a loza Kostelnika ima taj slijed. Gabrijel Kostelnik je pisao, moj otac Zvonimir Kostelnik je pisao. Zatim Vlado kostelnik je pisao, pa Branko Kostelnik iz Zagreba također piše. Moglo bi se reći da nam je to genetski. Ja zaista u tome uživam, kaže Ahnetka Balatinac.

Članica redakcije je i učiteljica Lesya Mudri koja u Novoj Dumki obrađuje teme vezane za kulturu. No, svjesna je da je najvažnije privući čitatelje, a oni se odgajaju.

- U prvom redu važan je Vjenčić, je je on prvi časopis. I knjige, jer sad imamo već i knjge za djecu koje kad djeca prvi put uzmu u ruke, svide im se. Kad su u školi ja se trudim potaknuti ih da nešto i napišu. Crteže djeca najprije pogledaju. Kad otvore Vjenčić, odmah idu na kraj i s kraja gledaju crteže. Otvaraju časopis ne od prve stranice, nego od zadnje, jer se tamo nalaze njihovi radovi, navodi Lesya Mudri.

No, i starijima treba ponuditi zanimljiv sadržaj. Suradnik Nove Dumke je i svećenik Vlado Sedlak, koji se novinarstvom amaterski počeo baviti još u školskim danima.

- Tako da taj jedan komplementarni pristup stvarnosti rusinskog postojanaj otvara kvalitetu suradnje u redakciji zato što se nalazimo u grubpi u kojoj stvatko svakoga već godinama poznaje toliko da može biti iskren. Ne treba se pretvarati niti taktično razmišljati. Otvoreni smo jedni prema drugima za stvari i probleme koji se pojavljuju u svakodnevnom uredničkom procesu uređivanja časopisa, rekao je Sedlak.

A na kolegiju se rode i ideje za knjige koje ostaju kao trajan zapis kulture i tradicije Rusina u Hrvatskoj, ali i za dječje knjige na materinskom jeziku koji se tako čuva od zaborava.