Život je nastavila u Hrvatskoj, ali srce je ostalo kilometrima daleko

Još su itekako svježa sjećanja na nepregledne kolone ljudi koji su s onim što je stalo u vrećice ili kovčeg napustili svoj ukrajinski dom ne znajući kada i hoće li se imati u što vratiti. 

Među njima i Tetiana sa sinovima. U Zagreb je stigla prije godinu dana. I sad je boli rastanak od 24-godišnje kćeri koja je ostala brinuti se za teško bolesnu baku. Kaže nam od brige ne spava, život je nastavila, ali srce je ostalo kilometrima daleko. 

- Nedostaje mi moj prijašnji život, teško je. Zamislite, imali ste obitelj, imali ste prijatelje, svi smo bili zajedno. Nije moguće vratiti ono što je izgubljeno, rekla je Tetiana iz Luhanska.

Neko je vrijeme nakon dolaska radila svoj posao kao menadžerica ukrajinskoj kompaniji, a onda se i to promijenilo. Posao sada pokreće tu, jezik još uči, a najviše pomažu kave sa susjedom Višnjom. Miroslavu dobro ide u školi. 

- Djeca su super. Neki su predmeti lagani, a neki teški. Teži predmeti su kemija i biologija, rekao je 14-godišnji Miroslav iz Luhanska.

- Treba raditi, treba podizati djecu. Okruženi smo dobrim ljudima i prekrasnom prirodom. Sin ide u školu i igra nogomet. Otvaramo svoj restoran s ukrajinskom hranom. Živimo, moramo živjeti dalje, naglasila je Tetiana.

Život lakši uz glazbu

A život je lakši uz glazbu - ona povezuje, liječi i kroz nju se najlakše izraze emocije. Dobro to zna glazbena obitelj iz Lavova. Dok pjevaju i sviraju, imaju osjećaj kao da se ništa nije promijenilo jer su to isto radile u Lavovu. Zahvalne su jer mogu promicati ukrajinsku kulturu i o njoj poučavati. 

- Održale smo koncert u Crkvi gdje smo također mogle svirati i pokazati našu umjetnost te našu ukrajinsku glazbu, rekla je Mila iz Lavova.

Odrastanje daleko od strahota rata

U tome joj pomažu i obje kćeri koje se sada glazbeno školuju ovdje. Zagreb i prijatelje koje su ovdje stekle vole. Sretne su jer imaju priliku odrastati daleko od strahota rata. 

- Nedostaju mi neke obične stvari koje postoje u Ukrajini, a toga nema nigdje u Europi. Neki kafići, ulice kojima šećem, kojima sam šetala svaki dan i moji prijatelji, rekla je Alisia, studentica iz Lavova.

- Rat je godinu dana, to je jako teško. Ne znam kad ću se vraćati, a silno želim kući, rekla je Katarina, učenica iz Lavova.

I nije jedina koja o tome sanja. Njih više od 18.000 nada se povratku. Kilometrima od Hrvatske, kako je rekao jedan poznati književnik - gdje je zavičajno ognjište, gdje ih vole i čekaju.