"Žuta kabanica" Dragana Bursaća: Galerija stvarnih ljudi - heroja, zločinaca, žrtava

U Zagrebu je obilježen Dan bijele trake. Zagrebačko Vijeće bošnjaka u suradnji s Udrugom Stara Rijeka i okolica obilježava ga u spomen na žrtve zločina počinjenih 1992. godine u Prijedoru i dolini rijeke Sane. Uz tradicionalno okupljanje uz podjelu bijelih traka i edukativnog materijala na Trgu bana jelačića u Novinarskom je domu predstavljena knjiga Dragana Bursaća "Žuta kabanica". Zbirka je to kolumni koje svjedoče o zločinima, njihovim počiniteljima i nalogodavcima s posebnim naglaskom na priče o žrtvama. 

Galerija stvarnih ljudi: heroja, zločinaca, žrtava. Ispod Žute kabanice. Sažeo je tako Dragan Bursać u korice knjige zbirku kolumni, odnosno svjedočanstava o zločinima počinjenima u Bosni i Hercegovini 90-ih godina.

- To je nešto što je, kako bih rekao, moj ljudski dug. Do sredini gdje živim i negdje je to moja zapravo poruka da se nikad više ne stvore uslovi da se tako nešto piše. A da bi se stvorili uslovi, znači, trebaju stvoriti uslovi da se nikad više tako nešto ne desi. A da se tako nešto ne bi desilo, moraju stvoriti uslovi da pogledam istinu u oči. Da ne guramo istinu pod tepih i da kažemo da ovi ljudi su bili heroji, da ovi su neljudi bili zločinci i da ovo su žrtve s imenom i prezimenom. Znate, žrtva nije broj. rekao je Dragan Bursać, prof. filozofije, kolumnist i novinar.

Njegov posao je, kaže, braniti te ljude od zaborava.

- Mene strašno iritira i negdje je to moja možda potreba bila gdje sam vidio te silne brojeve, te silne cifre. Znate, ako mi gledamo na ljude kao na cifre, kao na brojeve, gdje imate eventualno datum rođenja, datum smrti, ima i prezime i ništa više. Vi ne znate ništa o toj osobi. I to ja zovem druga smrt. Druga smrt je smrt zaborava. Dakle, ako vi prvi put ubijete čovjeka, ili ne zaboravite na to, taj čovjek je dva put umro, ističe Bursać.

Ovo je naš način, kaže Armin Hodžić, da održimo kulturu sjećanja na ljude koji su proživjeli strahote.

- Posjetit ću, tijekom 90-ih godina, naravno, ljudi koji su bili dio nesrpskog stanovništva u Prijedoru i okolici, bili su dužni nositi bijele trake na svojim rukama, te istaknuti bijele zastave na svoje kuće. To je tako neodoljivo podsjećanje na ratne zločine u Drugom svjetskom ratu i mi nastojimo da održimo sjećanje na te ljude i na sve ono što su oni preživjeli, rekao je Armin Hodžić, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba.

- Ja sam tu knjigu otplakao, ali me tješi, i to ću isto reći, da će svi večeras dobiti tu knjigu i da će nakon mene svi plakati. Jer je to tako jedna teška, ali i lijepa knjiga. Jedna katarzična knjiga. Knjiga koja oslobađa. Jer sve ono što je potisnuto u svima nama, u jednom trenutku će, a to umjetnik i novinar i filozof Dragan Bursać zna, otvoriti se i otpuštati. Svi će plakati, a svima će biti lijepo, navodi Sead Alić, prof. dr. sc., filozof i književnik.

Živi nišani

Žive rijeke živo teku,

pod suncem se žute.

Gorom, dolom, živi idu

traže svoje mrtve.

Živa Sana, živa Una

moru svom se pute.

Samo živi na rukama

nose svoje mrtve.

Buči Drina i Neretva.

Vrbas pun je pjene ljute.

Bogu mili poljem mile

i skupljaju svoje mrtve.

U stijeni se vrela gnijezde.

Crne kiše Bosnu mute.

Samo raja Bogu mila

zemljom kopa svoje mrtve.

Sunce sija, Mjesec sija,

zvijezde šute, sjajem drhte.

Selom, gradom ljudi vrve –

živi prate svoje mrtve.

Zemlji svojoj diljem svijeta

nišani smo živi.

Smirite se naši mrtvi,

u nama ste živi.

Enes Kišević

- Priča ima jako, jako mnogo. Na nesreću ima i mnogo. I u tome je možda i pakao i ljepota ovog načina. Jer zapravo to zemlja priča i ljudi koji su stradali pričaju. I ljudi koji su bili hrabri pričaju. A ljudi od pera su tu zabilježeni i podsjetiti i na ono zlo i na ono što je dobro, dodaje Alić.

Za pet godina, upozorava Bursać nećete moći napisati priču koja je napisana danas. Jer više neće biti svjedoka.

- Ja, trenutno, kad bi se istorija prestala dešavati, imam spremljenih priča istinitih za još 50 kolumni ili 150 kolumni. Ali se prosto postavlja pitanje koliko ću stići fizički da to uradim sve i od drugih poslova i da se to uradi. Toliko tih podataka ima. A ponavljam, nikad mi se nije desilo da dobijem informaciju o ubijenom djetetu, pogotovo o nestalom djetetu, o nestalim ljudima, civilima, a da kažem ja to neću. Ne, ubijeni čovjek je ubijeni čovjek. Nije bitno Srbin, Hrvat, Bošnjak, kaže Bursać.

Za koji dan izići će još jedna knjiga. Baš zato, naglašava Bursać, kako netko za 10,15, 20 godina ne bi rekao "ma, nije to bilo baš tako". Jer, ističe, Bosna i Hercegovina ima najviše zapisa, dokumentata, presuda, kao i forenzičkih i patoloških nalaza pa i topničkih dnevnika samih zločinaca i generala koji su sudjelovali u zločinu.