Aleksandar Vučić, srpski nacionalist kojeg su porazili studenti

Iznikao iz ere Slodana Miloševića i dominantna figura srpske politike već četrnaest godina, Aleksandar Vučić dugo je imao odgovor na sve, prije nego što mu je u nedjelju studentski pokret preoteo vlast.

Za svoje pristaše, ovaj 56-godišnji div sa 199 cm predstavljao je patriotizam i stabilnost, dobrodošle karakteristike u Srbiji izmučenoj međunarodnom izolacijom koja je uslijedila nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih.

Međutim, studentski pokret koji ga je pobijedio na parlamentarnim izborima u nedjelju dvije godine uporno ukazuje na njegovu autoritarnost, kontrolu nad medijima i korupciju u njegovoj Srpskoj naprednoj stranci (SNS).

Neposredno prije podnošenja ostavke na mjesto predsjednika krajem rujna i vođenja kampanje u nadi da će zadržati vlast na funkciji premijera, Aleksandar Vučić se predstavljao kao "vjeran sluga naroda", uvijek spreman za "borbu".

U nedjelju je brzo priznao poraz, iznenadivši svoje protivnike koji su mislili da će se grčevito držati vlasti.

Rođen u Beogradu 5. ožujka 1970. godine, na političkoj se sceni pojavljuje 1998. kao ministar informiranja bivšeg jugoslavenskog čelnika Slobodana Miloševića, unutar Srpske radikalne stranke (SRS) ratnog zločinca Vojislava Šešelja koja je bila ultranacionalistička i bliska bosanskim Srbima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću.

Prethodno je kao mladi dužnosnik radikala huškao hrvatske Srbe na rat, poznatim govorom u Glini 1995. kojim je zagovarao tzv. veliku Srbiju i tvrdio da tada okupirani dio Hrvatske nikad neće biti vraćen. 

Godine 2008. 'mijenja kaput' i pozicionira se kao proeuropski konzervativac s tek osnovanim SNS-om. Nakon 2012. postaje potpredsjednik vlade i ministar obrane, prije nego što je 2014. stupio na dužnost premijera, a potom i predsjednika 2017. godine.

Bilo je to političko preslagivanje bez distanciranja od dužnosnika umiješanih u zločine, na što je podsjetio i prošlomjesečni veliki ispraćaj i komemoracija u Beogradu u čast zločincu Ratku Mladiću.

"Krajolik dizalica"

Aleksandar Vučić podržavao je teritorijalnu cjelovitost Ukrajine, ali se nije pridružio sankcijama protiv Rusije koje je izglasala Europska unija (EU), pokušavajući tako sjediti na dvije stolice. 

Isticao je da brani srpske interese na Kosovu, a tijekom proteklog desetljeća znatno je povećao i vojnu potrošnju, što izazvalo i kritike službenog Zagreba koji je to doživljavao kao prijetnju. 

Na televizijskim kanalima bliskim vladi te na društvenim mrežama njegovao je sliku čelnika koji neumorno privlači investicije bilo ruske, kineske, američke ili njemačke kako bi otvarao radna mjesta.

Brojni infrastrukturni projekti predstavljali su središnji stup njegove političke platforme i narativa o modernizaciji zemlje, a on se hvalio što živi u "krajoliku dizalica", uz infrastrukturu koja se razvija i životni standard u porastu.

Međutim, riječ je o projektima koji prikrivaju rast nejednakosti i polovične ekonomske rezultate. Prema institutu Wiiw, s prosječnim godišnjim rastom od 2,4% između 2012. i 2025. godine, Srbija ostvaruje lošije rezultate od većine zemalja u regiji.

A kada se 2024. godine betonska nadstrešnica tek obnovljenog željezničkog kolodvora u Novom Sadu, drugom po veličini gradu u zemlji, srušila i usmrtila 16 osoba, optužbe za korupciju pokrenule su eksploziju bijesa kod dijela stanovništva.

Prosvjedi predvođeni studentima, koji su zahtijevali transparentne istrage, izveli su stotine tisuća ljudi na ulice, čineći to najvećim prosvjedima još od Miloševićeve ere.

Kako su se zahtjevi pretvarali u pozive na prijevremene parlamentarne izbore, studentski pokret sve je češće bivao optuživan da je orkestriran iz inozemstva. Lojalisti su čuvali stražu ispred predsjedničke palače, a prosvjednici su nakon toga bili izloženi zastrašivanjima i nasilju.

Suočen sa sve većim pritiskom Vučić je na kraju raspisao izbore, koje je uvjerljivo izgubio.