Marović: Milošević je grmio, Vučić kmeči

O političkim prilikama u Srbiji, iskustvu rušenja režima Slobodana Miloševića i mogućnostima današnjih političkih promjena u emisiji „1 na 1“ Romana Bolkovića govorio je jedan od nekadašnjih čelnika pokreta Otpor Ivan Marović.

Nakon demokratskih promjena u Srbiji Ivan Marović posvetio se proučavanju i praktičnoj primjeni strategija nenasilnog političkog otpora.

Svoje iskustvo iz Otpora prenosio je prodemokratskim pokretima i aktivistima u brojnim zemljama, među ostalima u Ukrajini, Gruziji, Iranu, Egiptu, Zimbabveu, Siriji i Sudanu, sudjelujući u edukaciji i savjetovanju organizacija koje se bave građanskom mobilizacijom i demokratskim promjenama.

Danas živi u Washingtonu, gdje je od lipnja 2025. predsjednik Centra za istraživanje nenasilnih konflikata. Diplomirao je procesno inženjerstvo na Sveučilištu u Beogradu, magistrirao međunarodne odnose na Fletcher School of Law and Diplomacy Sveučilišta Tufts, a autor je i priručnika The Path of Most Resistance: A Step-by-Step Guide to Planning Nonviolent Campaigns.

Marović je podsjetio da je njegova generacija, rođena početkom 1970-ih, odrastala u vrijeme raspada Jugoslavije i ratova, kada su početkom 1990-ih mnogi mladi pokušavali izbjeći mobilizaciju upisivanjem fakulteta.

- Sveučilište u Beogradu već je početkom 1990-ih, a posebno kako je desetljeće odmicalo, postajalo središte različitih prosvjeda. Imali smo studentske prosvjede 1992. i 1996., a iz tog okruženja stalnog nezadovoljstva nastao je i Otpor, čiji sam bio jedan od čelnika, rekao je.

Otpor je, dodaje, studentsko organiziranje podigao na višu razinu i prerastao u širi društveni pokret.

- Od studentskog pokreta postao je narodni pokret koji je mobilizirao velik dio stanovništva Srbije uoči izbora 24. rujna 2000. Nakon toga uslijedio je 5. listopada i Milošević, koji je bio poznat po uporabi političkog nasilja i izvan Srbije i unutar nje, bio je prisiljen otići s političke scene bez ispaljenog metka. To nije bila samo zasluga Otpora, ali Otpor je bio jedan od vrlo važnih čimbenika, istaknuo je Marović.

Marović o rušenju hibridnih režima

Marović objašnjava da je Miloševićev sustav bio primjer hibridnog režima - sustava koji formalno zadržava demokratske institucije, ali u kojem stvarna politička moć ostaje koncentrirana u rukama jednog čovjeka.

- Takvi režimi izvana imaju sve institucije demokracije. Postoje izbori, formalno se jamči sloboda medija i sve ostalo, ali u pozadini jedan čovjek donosi ključne odluke, dok je demokracija samo fasada, rekao je.

Za pobjedu nad takvim režimom na izborima, smatra, presudna su dva elementa.

- Prvo, izlaznost mora biti bez presedana. Na izbore treba izvesti gotovo svakoga tko može glasati. Upravo su omladinski pokreti vrlo dobri u mobilizaciji velikog broja ljudi, mnogo bolji od tradicionalnih političkih stranaka i formalnih organizacija. Otpor je to znao napraviti, a naša kampanja sa sloganom „Gotov je“ bila je vrlo uspješna. Nije trebalo ni reći tko je gotov – svi su znali na koga se slogan odnosi, kazao je.

Drugi ključni element bila je, dodaje, zaštita izbornog rezultata.

- Nije dovoljno samo pobijediti na izborima. Izbornu pobjedu nakon toga treba i obraniti. Zato su kontrola izbora i obrana izražene izborne volje bili jednako važni kao i sama mobilizacija birača, pojašnjava.

"Milošević je grmio, Vučić kmeči"

Ističe da između Vučićeva i Miloševićeva režima postoji kontinuitet, prije svega u ljudima, političkoj retorici i načinu stvaranja neprijatelja, ali ističe da se razlikuju po snazi i kapacitetu vlasti.

- Vučić je bio Miloševićev ministar informiranja, a SPS je dio i današnje vlasti. Postoji kontinuitet i u nacionalističkoj i antizapadnoj retorici te stalnom traženju neprijatelja. Međutim, Milošević je svoj režim gradio na ostacima komunističkog sustava - imao je partijsku strukturu, JNA, UDBU i društvenu privredu. Vučić takve kapacitete nema. Volim reći: Milošević je grmio, a Vučić kmeči, rekao je Marović.

Današnju Srbiju i dalje opisuje kao hibridni režim u kojem, kako tvrdi, klasični demokratski mehanizmi ne funkcioniraju dovoljno učinkovito. Upravo su studenti, smatra, popunili politički vakuum koji je nastao nakon dugogodišnjih neuspjeha oporbenih stranaka.

- Stranke već godinama pokušavaju ostvariti političku promjenu na izborima, ali bez uspjeha. U taj vakuum ušli su studenti i pokrenuli prosvjede, kazao je.

"Studenti između antipolitike i vlasti"

Za razliku od Otpora, koji je nastao nakon studentskih prosvjeda 1996. i imao jasnije oblikovanu političku poruku, današnji studentski pokret, prema Maroviću, još nije dosegnuo takvu razinu artikulacije.

- U njemu postoje različite struje, ali sada ulazi u zanimljiv eksperiment - na izbore izlazi sa svojom listom. Mi to nismo radili. Otpor je mobilizirao građane da izađu na izbore i glasaju za tradicionalne oporbene stranke. Studenti sada pokušavaju nešto novo. Hoće li uspjeti, tek ćemo vidjeti, ali riječ je o eksperimentu vrijednom pažnje u borbi protiv hibridnog režima u kojem demokratske institucije uglavnom služe kao paravan, kazao je.

Marović smatra da je najveća razlika između današnjeg studentskog pokreta i Otpora upravo odnos prema političkim strankama. Dok su devedesetih oporbene stranke, unatoč razočaranju građana, još imale određeni legitimitet, među današnjim mladima, kaže, prevladavaju veći skepticizam i nepovjerenje prema tradicionalnom političkom organiziranju.

- Studenti pokušavaju nešto što bi se moglo nazvati antipolitikom – da kao skupina građana izađu na izbore, osvoje vlast i potom je sami obnašaju. No antipolitika može trajati samo do trenutka kada mora postati politika. Sličan smo primjer vidjeli i s Pokretom pet zvjezdica u Italiji, koji je krenuo kao antipolitički pokret, a na kraju je ušao u vlast, objašnjava.

"Nacionalizam kao alat političke moći"

Marović smatra da Srbija bez ozbiljnog suočavanja s nasljeđem devedesetih teško može izgraditi stabilniju demokratsku budućnost. Nacionalizam se, kaže, desetljećima koristi kao sredstvo političke mobilizacije, dok se iza takve retorike održavaju dublje strukture moći povezane s politikom, sigurnosnim službama i kriminalnim krugovima.

- Nacionalizam je imao tragične vanjskopolitičke posljedice, što se vidjelo u raspadu Jugoslavije, ratovima i ratnim zločinima, ali ima i snažnu unutarnjopolitičku funkciju. U Srbiji se koristi za mobiliziranje ljudi za potrebe vlasti, a vlast potom za osobno bogaćenje i pljačku. Danas se ustašama ne nazivaju samo Hrvati, nego i studenti u Srbiji. To je korištenje povijesnih trauma za političku mobilizaciju, rekao je Marović.

Dodaje da problem nije samo u retorici, nego i u strukturama koje su se održale kroz desetljeća.

- Nacionalizam je ono što se vidi na površini, ali ispod njega nalaze se veze između ratnih zločina, tajnih službi, paravojnih formacija, kriminalnih organizacija i političkih aktera. Sve je to dio istog sustava, kazao je.

Promjenu takvog sustava smatra iznimno teškom bez snažnijeg oslanjanja na proces europskih integracija.

- To se mora promijeniti, ali bit će riječ o vrlo teškom pothvatu. Ne vjerujem da Srbija sama ima dovoljno unutarnjih kapaciteta da taj problem riješi, apostrofirao je.

"Ukrajinci su željeli približavanje Europi"

Govoreći o iskustvu rada s prodemokratskim pokretima u Ukrajini i Gruziji, Marović se osvrnuo i na takozvane obojene revolucije, koje opisuje prije svega kao izborne revolucije - procese u kojima se masovnom mobilizacijom građana pokušava promijeniti vlast i potom zaštititi izborna volja.

- Taj naziv „obojene revolucije“ došao je iz Kremlja. Drugi naziv mogao bi biti izborna revolucija, jer se izbori i povećano sudjelovanje građana koriste kao način promjene vlasti, naveo je.

Posebno se osvrnuo na Ukrajinu, gdje je početkom 2000-ih surađivao s aktivistima koji su željeli primijeniti iskustva Otpora.

- Ukrajinci su nas pitali kako smo organizirali naš pokret i što bi mogli naučiti iz našeg iskustva. Za izbore 2004. pripremili su vrlo kreativnu kampanju i uspjeli mobilizirati velik broj birača. Kada je izborna volja osporena, počeli su prosvjedi, ali oni su bili prilagođeni ukrajinskom kontekstu i razlikovali su se od onoga što smo mi radili u Srbiji, objasnio je.

Marović smatra da su i Narančasta revolucija 2004. i Majdan 2014. pokazali da je u značajnom dijelu ukrajinskog društva postojala autentična želja za približavanjem Europi i udaljavanjem od postsovjetskog političkog prostora.

- Nije riječ o stopostotnom konsenzusu, ali postojala je većinska želja da se Ukrajina približi Europi, poveže s europskim institucijama i usvoji demokratske standarde. Iz razgovora s mnogim Ukrajincima stekao sam dojam da je ta želja bila autentična, ustvrdio je.

"Demokracija globalno gubi snagu"

Marović upozorava da demokracija posljednjih dvadesetak godina globalno gubi snagu te da je današnja politička klima znatno nepovoljnija nego tijekom 1980-ih i 1990-ih, kada je trajao takozvani treći val demokratizacije.

- Danas smo u svojevrsnom valu autokratizacije koji traje već oko 20 godina. Sve je više ljudi skeptično prema učinkovitosti demokracije, pitaju se može li ona uopće funkcionirati i je li najbolje rješenje, dok dio građana ponovno traži „čvrstu ruku“. Globalni je sentiment prema demokraciji zato znatno lošiji nego prije nekoliko desetljeća, rekao je .

Dodaje ipak da pojedine zemlje, poput Ukrajine, i dalje pokazuju snažnu želju za udaljavanjem od autoritarnih modela.

- U slučaju Ukrajine mislim da je riječ prije svega o želji da se što više udalji od Rusije, možda i više nego o jasnoj predodžbi što bi demokracija trebala značiti. Ali vrlo dobro znaju što ne žele, zaključio je.

Cijelu emisiju pogledajte ovdje: