I ove godine u Mohaču tradicionalni pohod bušara

U Mohaču, na pohodu buša, bili su i novinari HTV-a. Godišnji je to pokladni festival kojim se u mađarskoj Baranji obilježava kraj zime. Naziv je dobio po bušarima, koji nose velike drvene maske i vunene ogrtače, slično kastavskim zvončarima.

Svake veljače buše na šest dana zavladaju Mohačem. U tjeranje zime uključi se i do tisuću muškaraca pod strašnim maskama.

Mohački pohod bušara prvo je mađarsko kulturno dobro upisano na Unescov popis nematerijalne svjetske kulturne baštine. Ovamo su ga donijeli Hrvati koji su se u ove krajeve počeli naseljavati prije otprilike tri stoljeća, dolazeći iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Običaj je dugo bio zabranjivan, no gradske vlasti su ga počele polako prihvaćati prije stotinjak godina, a da bi danas ovaj običaj bio najveća turistička atrakcija ovoga grada.

Dobra zabava tih dana u Mohač privuče desetke tisuća ljudi. Turizam i moderno doba donijeli su blaža pravila - u prošlosti je, prema tradiciji, prvo prerušavanje u bušu ujedno označavalo ulazak mladića u odraslu dob.

- U moje doba, do 18 godina nije mogao dečko, spremiti se kao buša. I to kad je punoljetan postao, dobio je mogućnost da se spremi kao buša i da nastavi to tradicionalno obiteljsko ili prijateljsko spremanje ili običaje. Ja mislim to je jako veliko, u mojim očima to je nešto izvanredno bilo, kad sam mogao javno da spremiti se kao buša, rekao je Đurko Jakšić, drvorezac iz Mohača.

Đuro Jakšić škrepetala, buzdovane i maske počeo je izrađivati i prije nego što je postao buša. Nekad se, kaže, držalo do tajnosti, tko se skriva pod maskom.

- Nekada buša apsolutno nije dignula larfu gore, da se ne vidi ispod larfe tko je on. Dakle, to je jako velika tajna bila u naše doba. Jer mi uvijek kažemo, dokle je buša, dok ne skine larfu i ne vidi se tko je on ispod larfe, jer onda se već zna i zbog toga mi i dan danas, mi mijenjamo i larfe i čarape i bunde mijenjamo jedni među drugima da se ne zna, dodaje Jakšić.

Neki i danas poštuju taj običaj

- Imam opanke, imam gaće, imam bunde i torbe, svakako trebam moći staviti vinu i najvažnija je maska, to neću sad pokazati jer ćete me upoznati, govori Nikola Kovačević iz Mohača.

Sredina zime inače i nije najljepše razdoblje u godini, no zbog ovog je običaja Nikoli i prijateljima omiljeno.

- Svake godine idemo, sviramo i uživamo. Sad ćemo ići na trg, na glavni trg i tamo ćemo biti cijeli dan i šalimo se s ljudima i tako idemo, pijemo malo, to treba sad, špricera i rakije, nastavlja Kovačević.

Osim strašnih buša, tu su i drugi likovi.

- Lijepe buše mi kažemo, sad su šokice ili u narodnoj nošnji i onda imamo posebno, mi kažemo jankele, to su nekada samo djeca bila, od 10 do 18 godina, koji su direktno na male buše. Ništa drugo nisu radili, moram vam reći, nego su samo ganjali po ulicama lijepe curice, to je bio običaj, malo su se igrali s njima, malo su stavili pepela na glavu, malo brašna. Jankele su imale jako veliku ulogu kraj buše, jer su oni pazili kraj njih da im neko ne skine larfu, priča Jakšić.

Za razliku od običaja šokačkih Hrvata, pokladni običaji Hrvata Bunjevaca u Baji, nažalost, iščeznuli su, sve dok prije pet godina nisu rekonstruirani na temelju istraživanja povjesničara Dinka Šokčevića.

- Imamo četiri figure, jedan od njih je Medvjed, a njega vodi na lancu Bošnjak, drugi lik najstariji lik, to je Didak, on malo izgleda kao vrag i zločest je. Inače ni medvjed nije pozitivna figura i ima Didak svog para, to je batinaš, koji ga disciplinira, zaključuje dr. sc. Dinko Šokčević, povjesničar.

Čuvanjem običaja najbolje se čuva svijest o vlastitom identitetu unutar kulture drugog naroda. Jednako tako mohački pohod bušara izvrstan je primjer i kako većinski narod s vremenom može prigrliti običaje manjine i njima se ponositi.

Više o ovoj temi pogledajte u emisiji Globalna Hrvatska, koja je na programu u četvrtak, 15. veljače u 21:45 na HTV4.