Kako je živjeti u New Delhiju, jednom od najmnogoljudnijih gradova na svijetu

Indija je, s milijardu i 400 milijuna stanovnika, najmnogoljudnija zemlja na svijetu, a pretendira postati i trećom svjetskom silom. Indiju i Hrvatsku gospodarski povezuje najviše IT sektor i farmaceutska industrija. Usto, sve više Indijaca dolazi raditi u Hrvatsku, ali ima i Hrvata u Indiji. Budući da je današnja emisija posvećena ženama, naš Vjeran Vukašinović pronašao je žene, umjetnice koje žive i rade u New Delhiju.

U srcu daleke Indije, zemlje koja već stoljećima budi maštu putnika i istraživača, nalazi se njezina prijestolnica s više od 20 milIjuna stanovnika. New Delhi - grad koji poput ostatka Indije pulsira živom i za čovjeka sa zapada gotovo kaotičnom energijom koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Mostovi suradnje između Hrvatske i Indije postoje još od 16 st. kada su stari Dubrovčani, doputovali u južnu Indiju kako bi trgovali tkaninom i gradili brodove. U Goi su sagradili repliku crkve sv.Vlaha koja i danas svjedoči o slavnim danima Dubrovačke Republike.

Kao nekada u južnoj Indiji tako i danas u Delhiju postoji mala zajednica Hrvata koji ovdje žive, ostvarili su ovdje svoje karijere ili osnovali obitelji.

- U Indiji živim već 12 godina, kontinuirano. Prvi puta sam došla u Indiju 2007. godine. I to je sve bilo zapravo zbog plesa. U Indiju sam došla studirati klasični indijski ples Katak. Prvih tih nekih 4,5 godina to su bili odlasci i dolasci, i moje navikavanje na Indiju kao takvu. Godine 2012. sam dobila stipendiju od Indijskog vijeća za odnose u kulturi, za studij Katake na jednoj prestižnoj akademiji, to je Katekendra, nacionalni institut za Katak, i završila sam diplomski i postdiplomski na toj instituciji, pojasnila je Ines.

- Ja sam u Zagrebu završila ekonomiju, magistrirala, i onda sam magistrirala na akademiji u Ljubljani, gdje sam upoznala zapravo svog supruga. Smjer operno pjevanje, to je moja profesija. I na kraju je to, za to sam se odlučila, i imam sreću da tako nešto mogu prakticirati, navela je Silvija.

- Od malena se bavim plesom, započela sam u rodnom Zagrebu u srednJoj školi za ples i ritmiku. Krenula sam se usavršavati dalje u Austriji i Njemačkoj u suvremenom plesu. Uvijek sam željela znati više o raznim tehnikama plesa iz raznih kultura. Odvažila sam se na jedan tako daleki put u jednu tako ogromnu zemlju, s tako različitom kulturom. I dobila sam za svoju hrabrost stipendiju Indijske vlade. Stigla sam u južnu Indiju, državu Keralu. Započela sam svoj studij, iskustva su se počela nizati, jako puno nastupa, ispričala je Nikolina.

- Zapravo nisam nikad planirala ostati u Indiji toliko dugo, a ovdje sam došla zbog studija, i onda nakon studija je bila još jedna godina, i još jedna godina, i eto, desio se život. Inače, sada sam udana za indijskog državljanina, moj suprug zove se Jatin i moj se život nastavio u Indiji, rekla je Ines.

- Moja karijera je izazov u Indiji samo zato što klasična glazba, zapadnjačka klasična glazba nije toliko prisutna, i nemamo razvijenu strukturu, nije toliko popularno. Ali ono što sam radila, i što još uvijek radim i u Hrvatskoj i u Europi, nekako sam pronašla i cilj ovdje, a to je da se ta glazba promovira, i da što više ljudi vi eksponirate takvoj vrsti glazbe da bi ju zavoljeli. Tako da eto možda je čak i to jedan od razloga da sam došla u ovu zemlje gdje nije to toliko popularno, i pronađete neki svoj smisao. I evo već smo organizirali koncerte, imamo par, ne samo par, nekoliko već studenata, ljudi koji su se odlučili početi baviti klasičnom glazbom, početi baviti operom, istaknula je Silvija.

Nema boljeg načina da se razvije razumijevanje drugih podneblja i društava od kulturne razmjene. Kulturna razmjena omogućava nam da bolje razumijemo i cijenimo različitosti te da izgradimo mostove suradnje s drugim kulturama. U Hrvatskom veleposlanstvu u Delhiju upitali smo o programima podrške i promocije Hrvatske kulture u Indiji.

- Mogu samo spomenuti da smo u zadnjih nekoliko mjeseci prikazali nekoliko filmova, četiri hrvatska filma na raznim festivalima, da smo imali tri umjetničke grupe koje su nastupile u Indiji i tako ćemo i nastaviti, naglasio je Petar Ljubičić, veleposlanik Republike Hrvatske u Republici Indiji. 

Zanimalo nas je kako je to živjeti u Delhiju, u jednom od najmnogoljudnijih gradova na svijetu, usred kulture koja je potpuno drugačija od europske.

- Dosta često me pitaju kako to da jedna strankinja, jedna bijela žena tako živi u Indiji, i tako dugo s obzirom na to da možda Indija nije po svačijem ukusu. Velika je, dosta je prometna, ima jako puno izazova, možda klimatski nije po svačijem ukusu. To su temperature gdje ja živim kroz cijelu godinu otprilike između 43 i 45 °C. Tako da imamo, mi se uvijek zezamo, imamo period pećnice, mikrovalne i Delhijske "zime", rekla je Nikolina.

- Da ste me pitali prije par godina bila bih dosta negativnija, i došla sam i vi se onda žalite jer to nije tako kako je kod nas i tako dalje. Pa vas, pa konstantno nešto komentirate i onda shvatite da vi ipak dolazite u tuđu kulturu. I koliko god je nama nešto strano i drugačije ipak shvatite neke stvari morate prihvatiti, ali isto tako neke vlastite vrijednosti ne želim promijeniti. Tako da recimo meni ono što je najteže prihvatiti, je kašnjenje. Nepoštivanje, ja bih rekla, vremena i dogovora, rekla je Silvija.

- Sve je moguće, sve ćemo. Kako ćemo lako ćemo, na neki način. Znači nema tog nekog stresa u tom smislu, što je pozitivna stvar. Ali također život u Delhiju zna biti, to može biti jedna prepreka. Radni dan počinje dosta kasno, znači ne od 7,8 kako je kod nas, tako da recimo u jednom danu ne možete obaviti baš puno stvari, objasnila je Ines.

- Definitivno u Delhiju je veliki, ogroman problem, zagađenje. To je nešto s čime se meni osobno teško pomiriti. I to je jedan veliki problem koji ne znam kako će riješiti. Oni se trude na način da recimo imate više električnih autiju, da taxi vozi na prirodni plin, ali to je skoro sa okolicom Delhija 30 milijuna ljudi i jedan manjak je ovdje infrastrukture gdje vi nemate recimo pločnike za hodat normalno i većina ljudi se vozi autima. I to ili onim malim skuterima, i to vam znači zamislite 20 milijuna ljudi, e ja znam osobno ljudi po kućanstvu znaju imati po 4, 5 autiju, svako da ima svoj. I sad zamislite koliko to ljudi ide van na cestu, to je nemoguće da će zrak biti čist, istaknula je Silvija.

- To je vrlo kompleksna zemlja, vrlo teško je to sažeti u par rečenica - što je Indija. Pogotovo što ja živim Delhiju koji isto nije toliko reprezentativan za cijelu zemlju. Kultura i neki običaji se mijenjaju čim krenete, nakon svakih 20, 30 kilometara bit će neki drugi jezik, neko drugo narječje, neka druga vrsta hrane, glazbe, odijevanja, tradicije, ispričala je Nikolina.

- To je uvijek moje jedno pozitivno iskustvo Indije, taj čaroban intenzitet boja, mirisa, zvukova, može to biti intenzivno i Indija zna biti intenzivna, ali na kraju to je sve jedno pozitivno iskustvo, na koje čovjek kad jednom dođe u Indiju, mislim da je teško da ne dođe ponovno na neki način, izjavila je Ines.

Naši su ljudi u Indiju dolazili i odlazili, no uvijek je bilo onih čiji je život zauvijek ostao vezan uz ovu daleku i neobičnu zemlju. Saznali smo za Božu Singh, djevojačkog prezimena Marincel, koja je svoj život i dom izgradila u Delhiju. Preminula je prošle godine, no hrvatska kultura i običaji i dalje su itekako prisutni u obitelji Singh.

- Božin kolač bio je slavan u cijeloj obitelji, za svaki rođendan pekla je kolače i kekse. Svakog Božića kuća je mirisala na domaće kolače. A za Božićni ručak i večeru imali bismo veliko, lijepo pečeno pile s lukom i krumpirima. Bio je to Božić na hrvatski način, rekao je Singh.

- Bilo bi mi lako, bilo bi mi lako da me ne voliš, otpjevao je Vikram.

- Ja mislim da naš temperament se teško može mjerit s bilo kojim temperamentom u svijetu, mislim da smo mi jako prepoznatljivi po svojoj srčanosti i toplini i strasti i direktnosti, možda se izražavamo pre direktno. A Indijci su u toj nekoj komunikaciji puno sramežljiviji, možda nisu toliko direktni, jako su pristojni, jako su mekani, jako su nježni, pažljivi, rekla je Nikolina.

- Ja bih rekla da su Hrvati i Indijci slični po gostoprimstvu. U Indiji također mislim da su Indijci jako gostoljubivi, vole strance, i također U Indiji vrijedi jedno vjerovanje Atiti devo bava, što znači da gost je bog. I na neki način svakog gosta koji nam, koji ne znam na primjer dolazi u našu kuću tretira ih se kao više biće na neki način, navela je Ines.

- Brinu se za zajednicu, recimo ja sam imala malariju i bilo je jako, jako loše. I susjedi moji su mi svi dolazili pomoć, nose vam hranu, obitelj dolazi, tako da jako ste zbrinuti, rekla bi tu što se tiče te zajednice - divni su. I nikad se nećete osjećati samom u situacijama, uvijek će vam htjet pomoć, stvarno bez obzira, i imat ćete nekog na svojoj strani. I to neće biti da nešto očekuju nego će najiskrenije bit zabrinuti i brinut se za vas. Tako da vjerojatno do religije ili nekakvog odgoja, al to bi rekla je jedna od divnih stvari ovdje, što bi mogli isto mi nekad na zapadu iskopirat da nismo toliko samo za sebe jer nekad vam ta zajednica može uljepšat život ja bih rekla i pomoći na kraju, ispričala je Silvija.

Vrijedne su to pouke s indijskog potkontinenta. Egzotične i daleke zemlje u kojoj je i hrvatska kultura preko naših sugrađana postala dio tog velikog multikulturalnog mozaika.

Više o ovoj temi pogledajte u emisiji Globalna Hrvatska, koja je na programu u četvrtak, 7. ožujka u 18:06 na HTV2.