Djetinjstvo prekinuto ratom: Sjećanja maloljetnih branitelja Vukovara

Vihor rata istrgnuo ih je iz djetinjstva. Djeca koja su preko noći postala odrasli ljudi s oružjem u ruci. Među njima su i maloljetni branitelji Robert Vorgić i Damir Vidaković, čija su sjećanja ispunjena gorčinom i boli.

- Mi smo bili djeca, ali prerano odrasla djeca. Nismo to više shvaćali kao neku igru, to je bilo ozbiljno, pitanje života ili smrti – tko će koga prije ubiti. Morao si razmišljati kao netko stariji, a nisi bio stariji, prisjetio se Robert Vorgić, tada 16-godišnji branitelj iz Sarvaša.

Damir Vidaković pridružio se obrani Vukovara sa samo 15 godina, u svibnju 1991.

- U obrani Vukovara pridružio sam se kad sam imao 15 godina, tata je držao straže, stric, svi su držali straže. Moji roditelji nisu htjeli napustiti Vukovar, i ja sam htio ostati, kazao je Damir, mladi branitelj iz Lušca.

Njegov otac, Mato Vidaković, također vukovarski branitelj, prisjetio se kako je Damir donio odluku da ostane unatoč njihovim molbama.

- Mi smo mu govorili da ne ide, da je mlad, ali kaže: 'Kad mogu drugi, mogu i ja!' Nisam ga mogao spriječiti, nije me htio slušati, ispričao je Mato.

Isto su mislili Damirov bratić Antonio i prijatelj Josip. Dječačka igra iz filmova, u kojoj je Damir bio jedini preživjeli, postala je surova stvarnost.

- Razdvojili smo se, ja sam krenuo na jednu stranu kad je bio napad na Lužac, oni na drugu. Probijena je crta, ušli su nam u naselje, a oni su naletjeli na zasjedu. Kasnije su ih u osnovnoj školi sve pobili, kazao je Damir.

Antonio je, prema riječima svog oca Stjepana Vidakovića, bio dječak vedrog duha.

-  Antonio je bio jedan dječak živ, malo raskalašen, ali je bio dobričina, snalažljiv. Pokušavao sam ih odvesti, njega i suprugu, ali nisu htjeli ići, prisjetio se Stjepan, vukovarski branitelj i otac poginulog Antonia.

Lužac je "pao" 2. studenoga. Damiru su slijedili strašni dani i noći, ispunjeni granatiranjima i razaranjem Vukovara.

- Pomislio sam da je smrt preda mnom, ali Vukovar je bio u okruženju i nisi mogao izaći. Morao si se braniti. Bilo je psihički teško, svaki dan granate, napadi. Samo si razmišljao kada će to završiti, rekao je Damir.

Dražen Jurmanović, tada 14-godišnji branitelj iz Osijeka, opisao je kako su ratne strahote utjecale na djecu.

- Rat nam je ugasio djetinjstvo i pretvorio nas u nešto neprirodno. Brzo smo odrasli, razmišljali smo kao odrasli, ali tjelesno smo bili djeca, kazao je Dražen.

Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja, 2750 osoba bilo je maloljetno kada su stupili u obranu Hrvatske. U obrani Vukovara poginulo je njih 47, među njima i Igor Kačić, najmlađa žrtva Ovčare.

- Prihvatili smo ih, morali smo jer nas je sve više ginulo, sve nas je više bilo ranjeno. Oni su odigrali ključnu ulogu u obrani Vukovara, rekao je Slavko Jurić iz UHVIDR-e Vukovar.

Zajedno sa starijim suborcima, mladi branitelji vjerovali su da će pomoć stići.

- Nisam imao straha. Neki stariji su se brinuli za obitelj, a mi o tome nismo razmišljali. Gurao si glavu gdje god si mogao, ispričao je Zvonimir Kološnjaj-Roda, vukovarski branitelj, tada 19-godišnjak.

Damir Vidaković je dodao kako nije puno razmišljao tijekom borbi.

- Ako ja ne pucam, onaj preko puta će pucati na mene. Moram se braniti. Dok pucaš, pod adrenalinom si i nemaš osjećaj koliko je to strašno, ističe.

Nakon pada Vukovara, Damir je zajedno s majkom i bratom odveden iz vukovarske bolnice na Velepromet, zatim u sabirni centar u Srijemskoj Mitrovici, a potom preko Bosne u Hrvatsku, gdje se susreo s ocem u Istri. Obitelj Vidaković izgubila je devet članova.

- Sanjam, sanjam sve, sanjam pokojnog bratića i rodbinu, pričam s njima kao da su još živi, rekao je Damir.

I dok život ide dalje, sjećanja na tešku i nezaboravnu vukovarsku jesen ostaju. Snovi se ponavljaju, donoseći slike onoga što je jednom bilo, prije nego što ih je rat uništio i rasuo u djeliće.