Godine iščekivanja i neizvjesnosti, ali nada i dalje tinja

Za Spomenku Kušić iz Vinkovaca život je stao u studenom 1991. godine. Od tada traga za sinom, vukovarskim braniteljem Mirabelom Matišićem. S viješću da je ubijen teško se miri jer posmrtne ostatke još nije pronašla. Neumorna je. Već nekoliko godina vodi i Udrugu "Hrvatske majke" iz Vinkovaca koju je s obiteljima nestalih osnovala u listopadu 1992. godine.

Za Spomenku Kušić iz Vinkovaca život je stao u studenom 91. godine. Od tada traga za sinom, vukovarskim braniteljem Mirabelom Matišićem. S viješću da je ubijen teško se miri jer posmrtne ostatke još nije pronašla. Neumorna je. Već nekoliko godina vodi i Udrugu "Hrvatske majke" iz Vinkovaca koju je s obiteljima nestalih osnovala u listopadu 1992. godine.

Kaže da joj je jedina želja naći sina.

- To se više ne može tako živjeti, 33 godine i liježeš i dižeš se s istom mišlju. Sanjam ga da mi dolazi na vrata, probudim se - nema ga.... Svašta mi se događa. Idem u Vukovar, odem tamo kod Dunava, kod onih ploča kod crkve Filipa i Jakova i samo se okrećem hoću li ga vidjeti. Nekako što dalje sve je teže.

Jer više od tri desetljeća dugih kao stoljeća gospođa Kušić i traži svog sina Mirabela. U rat je otišao s 24 godine s njezinim bratom.

Bio je branitelj na Trpinjskoj cesti kad je krajem listopada 1991. stigla vijest da je ranjen.

- Njegovi suborci nisu ga mogli odnijeti u bolnicu, morao je u Borovo Commerce. Tamo su ga previjali, da ne dobije gangrenu, primao je injekcije, prisjeća se Spomenka Kušić.

Što se dalje događalo dugo nije znala. Raspitivala se na sve strane. Brat joj je završio u Mitrovici, u logoru.

Pisala je i u Beograd, u Srbiju, vraćena joj je poruka da ga nema. Brata je pronašla u Mitrovici, s njim se dopisivala preko Crvenog križa.

Dugu tišinu i traganje prekinuo je prije sedam godina dopis iz Državnog odvjetništva. Nakon što je sa skupinom teško ranjenih ratnih zarobljenika odveden iz privremene bolnice koja se nalazila u skloništu Borovo Commercea, sin joj je u noći s 19 na 20. studenoga 1991. godine ubijen u blizini Bobotskog kanala.

- Iznijeli su ih, putem su ih iz autobusa vadili, zlostavljali. Odvezli su ih u Trpinju, u hangar Vupik. Mi smo bili pred tim hangarom, to jutro kada smo dobili obavijest od suda suprug i ja smo otišli tamo, prisjeća se.

Isplakali su, kaže, i vratili kući. Godine iščekivanja i neizvjesnosti iscrpile su tijelo ali nada nije umrla.

Svake nedjelje već 33 godine Spomenka svijeću pali kod ruševina Borovo Commercea. Tu joj je sin ranjen proveo zadnje dane.

- Ja nemam za njega gdje zapaliti svijeću. Zapalim je ovdje, gdje su mu bili zadnji dani, pomolim se i odem kući.

Udruga "Hrvatska majka" iz Vinkovaca kada se okupila u listopadu 1992. imala je više od stotinu članova, danas ih je 40-ak. Mnoge majke istinu o najmilijima nisu dočekale.

Pomiriti se s viješću da je ubijen a ne znati gdje su mu posmrtni ostaci, kaže Spomenka, preteško je.