Dražen Lalić: Vodim se riječima svoje bake Ivke - 'Ponosni ne mrze!'

Gost emisije Razgovor s razlogom bio je sociolog i politolog Dražen Lalić. Ispričao nam je zašto mu je obiteljska povijest postala opsesija, koju nije mogao pustiti na miru, već je morao zaroniti u nju i napisati knjigu „Dvije kuće iznad mora“.

U čemu su razlike između različitih razina kulture sjećanja – privatne, obiteljske i kolektivne? Zašto misli da su traume iz Drugog svjetskog rata i dalje neizliječene? Kako se kao društvo trebamo nositi s podjelama? Zašto je važna empatija i prema žrtvama s druge strane?

Govoreći o svojoj najnovijoj knjizi, Lalić ističe kako je godinama nosi u sebi. Još kao dječak, kasnije kad je počeo studirati, a osobito kad je upisao postdiplomski studij iz psihologije, počeo je zapisivati obiteljske razgovore.

- I onda se dogodilo, prije 12 godina, da sam počeo pisati, prvo istraživati, provoditi intervjue, a onda već i pisati knjigu, ali samo o jednoj obitelji, samo o Lalićima.

No, kako kaže, nešto mu je smetalo u tom projektu. Shvatio je da mu nedostaje druga obitelj. Uključio je, dakle, obitelji i s majčine i s očeve strane – Laliće i Baničeviće.

- Moj djed s očeve strane bio je ljevičar, bio je sindikalist, bio je pomorac. I on se pridružio partizanima, bio je u Biokovskom odredu…. I ustaše su ga sačekale i prvo su ga mučili u Makarskoj, potom ubili, kaže.

'Baka hrabrost, partizanska ilegalka

Baka je, pak, bila partizanska ilegalka, koja je također bila uhićena i mučena. Uspjela je preživjeti i brinuti se za troje djece.

- Ona je, ja bih rekao, u mojoj glavi bila 'baka hrabrost'. Ona je meni, moram priznati, osoba koja mi je najviše imponirala u životu od svih ljudi koje sam upoznao, dodaje.

S druge, majčine strane je djed iz bogate obitelji zemljoposjednika i trgovaca stokom. Umalo su ga ubili Talijani, no uspio se lukavštinom izvući. Bio je u zbjegu u El Shattu. Kad se vratio, kao kulaka su ga osudili na dvije godine i dva mjeseca teškog zatvora u Lepoglavi, iz kojeg se, ipak, vratio kući.

- Tako da sam zapravo ja i iz ljevičarske i iz desničarske obitelji, tako da sam dobivao različite signale u svom odgoju i mislim da me je to obogatilo kao osobu. Dalo mi je više perspektiva, naglašava Lalić.

'Traume dalmatinskih obitelji i dalje neizliječene'

Knjiga nosi podnaslov 'Kultura sjećanja dalmatinskih obitelji'. Lalić kaže da su traume dalmatinskih obitelji i dalje neizliječene, da su otvorene rane koje se prenose s generacije na generaciju. Pritom misli na Drugi svjetski rat.

- Rat je toliko štete nanio, toliko je ljudi izgubilo život, toliko je siročadi ostalo, udovica da je jednostavno to stalo u nama, ja bih rekao u našem genetskom kodu. Mnogi pojedinci se toga sjećaju, pogotovo oni poznije dobi. U obitelji se dijele na partizanske i ustaške često. Tako da jako je važno da mi osvijestimo to da mi ne možemo promijeniti prošlost. Rekla bi jedna poslovica da Bog ne može promijeniti prošlost, da moramo živjeti s tom prošlošću, s tim nedostacima. I ja sam ustvrdio na jednoj razini čak dobro ide, dodaje.

Moramo, dakle, naučiti živjeti s našim podjelama, no pitanje je kako? Lalić ističe da koristi neke teorijske postavke za kulturu sjećanja te razlikuje različite razine kulture sjećanja.

- Ja mislim da na mikrorazini tog obiteljskog sjećanja da smo, da mi živimo zajedno i da prijateljujemo i udajemo se, ženimo se. Evo ja navodim tu više primjera iz moje obitelji. I evo mogu reći da je polovina mojih prijatelja iz ustaške obitelji. Mi zajedno živimo. Ja mislim da to nije prepreka da se bude prijatelj, tvrdi Lalić.

Na makro razini, kolektivnoj razini je drugačije. Do druge polovice 80-tih nije se moglo govoriti o zločinima počinjenim nad ustašama, domobranima, četnicima , pa i civilima nakon predaje vojske NDH na Bleiburgu. To je bio jedan tabu. Lalića je šokiralo kad je o tome saznao dok je bio još student.

- Ja jako držim do tradicije partizanske borbe. Kritičan sam već dugo prema autoritarnom sustavu, ali mislim da je antifašizam jedna od najvećih vrijednosti koje Europa ima, da se trebalo izboriti protiv tog velikog zla i ponosan sam što su moji preci sudjelovali u tome, kao i mnogi drugi ljudi i njihovi preci koje ja poznajem, kaže.

'Prilagođavanje povijesti interesima nekih skupina na vlasti'

Kasnije su antifašistička borba i tekovine ZAVNOH-a ušle u Ustav i to se još nije promijenilo. No u posljednje vrijeme, kaže Lalić, otkad je na vlast došao Domovinski pokret i HDZ skrenuo udesno, te se tradicije antifašizma potiru i opet je prisutna revizija povijesti i prilagođavanje važnih zbivanja u povijesti, kao što je Drugi svjetski rat, određenoj ideologiji, odnosno, kako Lalić kaže, prije svega sirovim interesima nekih skupina na vlasti.

- Kada dođe do ovakvih situacija da se kontaminira kultura sjećanja i odnos prema povijesti na jedan ideološki način, da kad se rade revizije povijesti, kad se nameće samo jedna slika povijesti i ne uzima u obzir žrtve s druge strane i ne uzima u obzir osjećaj druge strane… Jer, tko god je koristio 'za dom spremni' i tko god je pjevao 'Juru i Bobana' i te majice crne nosio s takvim porukama, taj je zapravo izrazio nepoštovanje prema tisućama nas koji držimo do tradicije antifašizma, naglašava Lalić.

Jedan od najboljih načina da se prevlada osobna ili obiteljska trauma, kaže Lalić, jest da se pogleda drugu osobu i drugu obitelj.

- Moj prijatelj, moj vjenčani kum, on mi je stavio ovaj prsten, on je iz obitelji, doduše s očeve strane, kojemu su partizani ubili djeda i dan danas moj prijatelj ne zna gdje mu je grob od djeda. Ja mogu odnijeti na tu grobnicu pripadnika NOB-a, ja nosim nekoliko puta godišnje, sigurno krajem kolovoza nosim cvijeće, uglavnom crvene karanfile, baka mi je rekla da je to didu bilo najdraže cvijeće, ali moj prijatelj ne može i meni je teško zbog toga. I ja razvijam empatiju ne samo prema njemu nego svim koji su u takvoj situaciji, dodaje.

'Nebrigom za prošlost, dokidamo svoju budućnost' 

Partizani su, smatra Lalić, unatoč kasnije diktaturi koja je uspostavljena i nedemokratskog režima, donijeli mnogo toga dobrog hrvatskom narodu, ali ustaše, kao režim NDH, ništa dobroga. Lalić kaže da se ne slaže s čestim izjavama da prošlost treba pustiti na miru i da se konačno treba okrenuti budućnosti. Sjećanje nas, kaže on, čini pripadnicima zajednice i stvara naš identitet te stvara veze s drugima.

- Ako svaka generacija počne od početka i nije tu generaciju uopće briga što se dogodilo u prošlosti, onda se pretvaramo u egoistična, samoživa bića, a samim time dolazimo u situaciju da više nemamo potomstva, jer na potomstvo ne prenosimo svoja iskustva… Nebrigom za prošlost, dokidamo svoju budućnost, naglašava Lalić.

Jedan dobar, kulturan, civiliziran narod, koji nije primitivan i nasilan prema sebi i drugima, poštuje svoju prošlost i skrbi za nju ali je, istovremeno, i tolerantan prema drugima i drugačijima, zaključuje Lalić.