14:28 / 13.03.2022.

Autor: Marko Stričević/HRT/IIMS

Kako djeluje ruski propagandno-dezinformacijski aparat?

Petar Vidov, urednik portala Faktograf.hr i autor knjige "Opasne priče"

Petar Vidov, urednik portala Faktograf.hr i autor knjige "Opasne priče"

Foto: HRT / IMS

O utjecaju na stavove i dojmove građana te ciljevima prikrivenog, mnogima nevidljivog kremaljskog - i ne samo kremaljskog - aparata za širenje lažnih vijesti i dezinformacija, kako u globalnom, tako i u lokalnom javnom prostoru, razgovarali smo s Petrom Vidovom, urednikom portala Faktograf.hr i autorom knjige "Opasne priče" o ulozi propagande u suvremenim ideološkim borbama.

Toksični medijsko-dezinformacijski aparat kojeg je režim Vladimira Vladimiroviča stvarao u desetljećima hibridnog ratovanja još je prisutan u svijetu informacija, a posljednjih dana daje znakove povratka u formu: stradanja, užasi i ratni zločini u Ukrajini predstavljaju se kao izmišljotina jednakom lakoćom i obzirom za činjenice kao i ranije, recimo, osporavanje postojanja koronavirusa ili relativizacija zločina u ratovima na Balkanu.

Pritom od pobornika teorija zavjere vjetar u leđa Kremaljskoj dezinformacijsko-propagandnoj mašineriji daje i ukrajinski dezinformacijski aparat koji je u prvim danima rata pokazao jasnu namjeru da pobijedi Kremlj njegovim oružjem - što je u početku možda i uspio, ali bi mu se dugoročno lažne vijesti mogle vratiti kao bumerang nepovjerenja.

Što mislite, kako bi se propagandističko-dezinformacijski aparat Kremlja trebao prilagoditi novim okolnostima, nastalim ratom u Ukrajini?

- Ono što svakako možemo očekivati jest minorizacija učinaka sukoba: ruska propaganda će pokušavati tvrditi da Rusi spašavaju Ukrajince, a ne da ih napadaju. Mi već sada vidimo dezinformacije u kojima se tvrdi da nema civilnih žrtava. Vidimo široko raširene tvrdnje da "Rusija oslobađa Ukrajinu od nacista", što je poruka s kojom je izašla i ruska vlast. Vidimo poruke da su si "Ukrajinci sami krivi, da su oni isprovocirali taj sukob", da Rusija "samo odgovara na provokacije sa zapada" i da se u osnovi samo brani od nekakve vanjske agresije... Očekujem da je to linija na kojoj će ruska propaganda nastaviti raditi i dalje, s tim da će joj zadatak, naravno, olakšavati protok vremena - pogotovo ako se s njime bude smanjivao intenzitet ratnih operacija, a Ukrajina djelomično nestane iz vidokruga svjetske javnosti i prestane biti tema o kojoj svi razgovaraju. Bojim se da se tada može očekivati nekakvo vraćanje na postavke kakve smo imali prije svega ovog, u stanje u kojem će Rusija ponovno ostvarivati suradnju s istim onim političarima u Europi koji su ju sada prisiljeni osuđivati.

Invazijom na Ukrajinu, govorom kojim je najavljena, a zatim i nuklearnim prijetnjama... Imidž i reputacija Vladimira Putina doživjeli su težak udarac. No medijsko-dezinformacijski aparat kojeg je Kremlj godinama stvarao, nije nestao. Od čega se sastoji? Koja je njegova funkcija i koji su njegovi ciljevi?

- Informacijsko-propagandni aparat, naravno, postoji i dalje - postojao je uvijek, a ono što se mijenja su tehnologije. Današnje propagandne i dezinformacijske kampanje imaju svrhu iskoristiti društvene mreže i "messaging aplikacije". Dakle, tehnologije koje su svima dostupne i vrlo se masovno koriste, kako bi poruke koje se upućuju došle do što šireg kruga ljudi. To je nešto što Rusija dosljedno radi već godinama i što će sasvim sigurno nastaviti raditi u budućnosti. Međutim, situacija rata u Ukrajini je zanimljiva zato što pokazuje da se i protiv toga može boriti. Ukrajinci uzvraćaju istim sredstvima, pokušavaju nametnuti vlastiti narativ i pritom ne oklijevaju koristiti dezinformacije koje idu njima u korist. Tako uspijevaju postići da je čitava - ili skoro čitava međunarodna zajednica - ujedinjena iza ukrajinske priče, a ne iza ruske.

Osim propagande samog režima koji je na vlasti u Moskvi, koje bi bile funkcije i ciljevi kremaljskog medijskog aparata u postjugoslavenskoj regiji? Postoji li neko krilo tog medijskog aparata koji se tiče baš regije bivše Jugoslavije?

Postoji, naravno. Treba razlikovati propagandu za unutarnju i vanjsku upotrebu. Kad govorimo o propagandi za vanjsku upotrebu, na ovim prostorima vjerojatno je najaktivniji Sputnjik koji ima svoju ispostavu u Srbiji. Dezinformacijske, odnosno propagandne kampanje ne zaustavljaju se na granicama država; one kruže u onim granicama u kojima su jezično razumljive. Hrvatska dijeli jezik koji je u osnovi isti, potpuno razumljiv između Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Dezinformacije koje se nalaze u prostoru bilo koje od tih država vrlo lako cirkuliraju preko društvenih mreža, dolaze tako i do hrvatskih korisnika i među njima se dalje šire.

Kada govorimo o načinu na koji kremaljski aparat djeluje ovdje, u postjugoslavenskoj regiji - koje bi to bile političke opcije i svjetonazori koje promiču prokremaljski mediji?

- U osnovi nacionalističke političke opcije. Ruski Kremlj, dakle, traži saveznike među onim političkim opcijama u Europi koje nastupaju iz pozicije izrazito snažnog etnonacionalizma. Opcijama čija se politika svodi na to da pripadnici "njihovog plemena", "njihovog klana" - kako god to nazvali - na teritoriju na kojem se nalaze i koji je "njihov" imaju veća prava, višu razinu suverenosti nego ostali. Ili, kako je to svojedobno sročila jedna hrvatska političarka: "Hrvatska je za Hrvate, a ostali su gosti"; to je tip političkih opcija s kojima ruske vlasti pokušavaju održavati suradnju u Europi. U Francuskoj je to Marine Le Pen, u Italiji Matteo Salvini, u Mađarskoj Viktor Orban. Sve te političare povezuje jedan poprilično žestoki nacionalizam.

Poznata je teza da je jedan od dugoročnih vanjskopolitičkih ciljeva vlasti u Moskvi raspad Europske unije, kako bi se o energetskim i drugim pitanjima mogla dogovarati sa svakom malom državom bilateralno, a ne da nasuprot sebe ima koherentnu silu koja zastupa 450 milijuna ljudi. Zašto Kremlj stimulira upravo navedene političke opcije?

- Sve te političke opcije imaju manje-više zajednički narativ: oni su skeptični prema Europskoj uniji, nazivaju se "suverenistima", neki "antiglobalistima", tvrde da je svrha politike da unaprjeđuje prava samo svog naroda, a ne nekakve opće zajednice... Naslanjaju se na nekakve vrijednosti koje oni doživljavaju kao tradicionalne, a često i kao kršćanske, a najčešće su te "vrijednosti" šifra za politike usmjerene prema kriminalizaciji pobačaja, protivljenju LGBT zajednicama i slično. Tijekom pandemije je, recimo, bilo jako izraženo da su ti prokremaljski mediji izrazito zastupali "antivakserski narativ". Svrha takvih dezinformacijskih kampanja je u osnovi unošenje razdora i nestabilnosti u neki prostor. Kad vi uvjeravate građane na nekom teritoriju da su cjepiva štetna, da ih farmaceutska industrija pokušava ubiti, i to u momentu pandemije, globalne zdravstvene krize - vi time direktno ugrožavate nacionalnu sigurnost, narušavate stabilnost tog društva jer mu otežavate funkcioniranje.

I hrvatska sigurnosno-obavještajna agencija SOA je i prije pandemije spomenula ruski utjecaj na hrvatske medije...

- Tako je. Taj utjecaj je postojao i prije, i on se u osnovi svodio na promoviranje onih priča i narativa koji su u interesu ruske vanjske politike: održavanje nestabilnosti u Bosni i Hercegovini i podržavanje secesionističkih ideja Milorada Dodika, pa i povećavanje tenzija između Hrvatske i Srbije, ako baš hoćete... Čitava ideja iza dezinformacijskih kampanja koje Rusija koristi prema van, u svijetu, jest unijeti destabilizaciju. Primarna svrha nije nekoga u nešto uvjeriti, nego ljude posvađati kako se ne bi mogli oko nečega dogovoriti.

Ranije ste pisali da kremaljska strategija unošenja razdora u društvo namjernim dezinformacijama datira još iz sovjetskih vremena...

- Ta tradicija definitivno postoji od sovjetskih vremena. U Sovjetskom Savezu čitavo je stanovništvo bilo pod tzv. aktivnim mjerama. To je jedan široki "kišobran" mjera koji obuhvaća dezinformacijske i propagandne kampanje, a koji je i u sovjetskom periodu služio za razbijanje bilo kakve mogućnosti društvenog konsenzusa oko neke teme koja nije na partijskoj liniji. U takvom stanju i nije toliko bitno slažete li se vi s državom ili se ne slažete. Ključ je da se nalazite u situaciji u kojoj se nikako ne možete usuglasiti s nekim drugim krugom ljudi oko toga što je doista istinita informacija i što ćete s njom raditi.

Koristi li navedene dezinformacijske tehnike u zemlji i susjedstvu samo ruski režim, ili ste primijetili da to rade i druge sile?

- To rade apsolutno svi, i ne treba se zavaravati da je Rusija tu bilo kakva iznimka. Ruske dezinformacijske kampanje su možda nešto agresivnije, možda su nešto prepoznatljivije od drugih, a možda je stvar samo javne percepcije, jer se o tome najviše priča... Apsolutno svi koriste propagandu za ostvarivanje vlastitih interesa i nametanje vlastitih narativa. Ukrajina sada u ratu vodi svoje propagandne kampanje, a ciljevi su joj motivacija ukrajinskog naroda i demonizacija neprijatelja. Propagandne kampanje vodi i, recimo, Europska unija. Ona to radi nešto transparentnije od većine drugih političkih aktera, pa pod njihovim materijalima redovito imate potpis: "Ovaj sadržaj je sponzorirala Europska unija...", ili tako nešto. No sve je to i dalje "prodavanje" nekog narativa s ciljem da se ljude u nešto uvjeri.

Ali koristi li pritom Europska unija dezinformiranje?

- Na teritoriju Europske unije, koliko ja znam - ne. Koristi li ga možda izvan teritorija EU-a, to bi trebalo pitati moje kolege u Africi, recimo.

Može li jedan "laik", prosječan korisnik interneta, ikako razlikovati klasičan internetski medij od instrumenta za hibridno ratovanje kojeg je osmislila jedna država?

- Prosječnom građaninu tako nešto doista nije lako. Svi bi trebali imati na umu da je, kad odlučuju hoće li vjerovati u istinitost neke informacije ili ne, važno kako procjenjuju vjerodostojnost izvora informacije. Je li im taj izvor otprije poznat? Znaju li ga po nekim prijašnjim informacijama? Ako da - jesu li se te, ranije dobivene informacije, pokazale točnima?

Ako dobivate neku vijest od izvora koji vidite prvi put u životu, razumno je pretpostaviti da ona nije točna. A čak i ako je riječ o izvoru preko kojeg se redovito informirate, i ta vijest je konstruirana na način da kod čitatelja potiče izrazito snažnu emotivnu reakciju, prvo pitanje koje treba postaviti je: "OK, je li ovo sastavljeno na ovaj način upravo s ciljem da me prevari?".

Internetskih portala ima mnogo, prilično ih je lako osnovati i prilično su jeftini za održavanje. Pritom će neki mali portali, koji možda čak niti ne ulaze u medijski prostor s ciljem da šire dezinformacije, puno lakše biti obmanuti propagandom jer ne operiraju na toj razini profesionalnosti koja se očekuje od velikih, tzv. srednjostrujaških medija. Pritom se, nažalost, i novinarskim profesionalcima događa da prenose netočne informacije, što smo jako jasno vidjeli u prvih 48 sati rata u Ukrajini.

Što mislite, zašto jedan dio ljudi smatra vjerodostojnima izvore koji uopće nisu potpisani, a donose sadržaje koji su teško provjerljivi... A ipak ih je jedan dio ljudi smatra vjerodostojnijima od klasičnih medija?

- Zato što Republika Hrvatska ne radi apsolutno ništa po pitanju promocije medijske pismenosti ili građanskog odgoja, bilo koje vrste obrazovanja koje bi građanima pokazalo što znači živjeti u današnjem društvu, kako se snalaziti u današnjem informacijskom "ekosustavu". U baltičkim zemljama imate javne televizije koje u udarnim terminima emitiraju programe medijske pismenosti, dekonstruiraju propagandu, obrazuju javnost o tome koje su svrhe i metode korištenja propagande. U Hrvatskoj se to, nažalost, ne radi. Naše javne vlasti ne smatraju da je takva vrsta edukacije potrebna hrvatskim građanima.

Što biste savjetovali ljudima koji kažu da su zbunjeni mnoštvom informacijama koje nisu u stanju probrati i vrednovati? Koje biste im medije savjetovali da prate kada se žele informirati?

- Odgovor ovisi o tome koje jezike osoba poznaje. Osobno mislim da u Hrvatskoj uglavnom nećete biti dezinformirani ako pratite tzv. mainstream medije. Međutim, problem tih medija je što vrlo često pristupaju temama na senzacionalistički način, a to onda znači da opet daju nekakvu iskrivljenu sliku stvarnosti. Ta slika nije nužno lažna, ali su mediji skloni pretjeranom naglašavanju fenomena koji nisu možda toliko značajni, ali je vodstvo tih medija svjesno da će biti čitani, odnosno "klikani".

Smatrate li da je zabrana RT-a i Sputnjika na zapadu udar na medijske slobode?

- Da. Mi sada možemo tvrditi - to su državni ruski mediji koji emitiraju rusku državnu propagandu - i to je točno! Ali više-manje sve države imaju neke oblike javnih medija. Ako je sada granica to da nema prolaza za ruske javne medije i rusku propagandu, legitimno je zapitati se - tko je idući? U kojem momentu ćemo odlučiti da nešto drugo nije dozvoljeno? I tko će pritom biti taj arbitar koji će odlučivati što se smije, a što ne smije?

Nisam pobornik bilo kakvih zabrana te vrste u području regulacije govora. Mislim da je netočnu informaciju puno učinkovitije ispravljati, nego im zabranjivati pristup javnom prostoru. Time se stvara efekt "zabranjenog voća", gdje onda ljudi žele saznati što je to, što je zabranjeno - i zašto. Mislim da je u borbi protiv propagande puno učinkovitije biti transparentan, objasniti građanima što je problematično s tim izvorima i što je netočno u onome što ti izvori propagiraju, nego zabranjivati ih.

A ako bismo otišli u krajnost apsolutne slobode medija - znači li to da bi onda i pojave kao što je bila, recimo, Goebbelsova nacistička propaganda iz Njemačke 30-ih i 40-ih, također trebalo pripustiti u medijski prostor?

- Koliko je meni poznato, govor u javnom prostoru već jest reguliran. U Hrvatskoj, u Kaznenom zakonu imate propisano što se smije, a što ne. Ono što se ne smije, ili se barem službeno ne bi smjelo, jest bilo kakav oblik govora mržnje koji demonizira manjine, poziva na mržnju i nasilje, minorizira ranjive skupine i diskriminira bilo koga. Mi smo se kao društvo složili da je to tip govora koji nije dozvoljen. I kad je tako, onda - po mom mišljenju - treba sankcionirati pojedinačne slučajeve takvog govora, a ne se pretvarati da za njih postoji kolektivna odgovornost.

A sijaset medija koji takve sadržaje prenose ili se povode za tim... Postoji li tu neka direktna povezanost, ili je riječ o prihvaćanju trenda?

- Rijetki su nekakvi, najčešće rubni internetski portali koji su baš pod direktnim utjecajem Kremlja. Ima i takvih, ali oni su iznimke. Ono što je dominantno, jest čitav jedan ekosustav ljudi koji u osnovi zarađuju na dezinformacijskim kampanjama. Dakle, riječ je o ljudima koji nemaju osobni interes u promociji nekakvog narativa, ali imaju interes da "kopipejstaju" (kopiraju na svoje portale, op. M. S.) što veću količinu emocionalno intenzivnog sadržaja na svoje portale, ne bi li taj sadržaj promovirali putem društvenih mreža i privlačili "klikove" koji onda putem servisa kao što su "Google oglasi" pretvaraju u novac.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!