Iz podruma ratne bolnice do današnjeg Vukovara: Obitelj Đurić o povratku

Među simbolima otpora ratnoga Vukovara posebno mjesto zauzima bolnica u kojoj su se liječili ranjeni branitelji, ali i brojni civili koji ni za najjačih napada agresorske vojske nisu napustili grad na Dunavu. Medicinska sestra Ružica Đurić, u studenome 1991. zajedno je s djecom bila u bolnici, radila je i brinula o ranjenicima, među kojima je bio i njezin suprug.

HRT-ova novinarka Melita Homa razgovarala je sa Đurić i njezinom djecom ispred bolnice. Bolnice koja je u danima opsade trpjela udare oko 700 projektila dnevno, čiji su liječnici zbrinjavali i operirali ranjenike u neljudskim uvjetima.

- Bilo je teško, to već svi znamo, da nije bilo ni vode, ni struje, ni sanitetskog materijala, pred kraj sam pada, nismo više mogli ni previjati ranjenike, brinula sam o njima, sa mnom su bila moja djeca, o kojima sam brinula, suprug je bio na položaju, ali svega što je nedostajalo, znate što nam nije nedostajalo? Tople riječi i osmijeha na licu. Mi smo tamo svi bili jedna obitelj, brinuli se jedni o drugima, kako sam ja brinula o ranjenicima, tako su i oni o nama brinuli, kazala je Đurić. 

- I kad smo u zraku osjetili da tu sada već nešto lebdi, da je neki kraj, našao se jedan tranzistor, pustio je jedan gardist, slušali smo vijesti, apel doktorice Bosanac za pomoć da nas se izvuče iz Vukovara, i odjednom mi je harmonika zasvirala, "o mili moj Vukovaru ti", mi smo svi zapjevali, to je orilo u podrumu, kakve granate su nam bile, jednostavno kamilica koliko smo mi imali jednu slogu i jednu ljubav, dodala je.

Tada je imala malu djecu, njen muž bio je na ratištu, pa je onda došao i ranjen.

- Jako je teško bilo, brinuti, ali uvijek si morao svoje nekako pomaknuti u stranu i brinuti o ranjenicima, djeca su bila sa mnom i ona su prošla tu tešku kalvariju, navela je Đurić.  

Njena kćer Lidija Marković tada je imala deset godina.

- Taj maleni podrum je nama bio sve što smo imali za igru, 90 dana. Bili smo bez struje, gledali ranjene, kako su dovozili, pristizali. Rekla bih nekad i smetali, trčali smo, ali su nas pustili. To nam je bilo sve što smo imali, prisjetila se Marković.

Istaknula je svoj najteži trenutak.

- Najteži trenutak mi je bio kad sam vidjela da mi oca dovoze na kolicima ranjenog, prljavog. Tu sam počela plakati, vidjela sam mamu da gura kolica i samo znam da mi je rekla živ, izjavila je.

Sin Ružice Đurić, Siniša Đurić, bio je mlađi od sestre, imao je samo osam godina. 

- Zaista čudno koliko je godina prošlo, gotovo da se svega sjećam, ali taj trenutak kad smo izašli, kad smo išli u onoj koloni, baš trasom kojom ide kolona sjećanja i taj zvuk, lomljenja cigle pod tim teškim autobusima, s lijeve i desne strane uništen grad tijela ljudi i životinja, jednostavno nisam mogao prepoznati grad, nakon tih 87 dana pakla, opsade, granatiranja, kao da me netko prebacio, kao da me netko transportirao u neki drugi grad, u neki ludi svijet, rekao je Đurić.

Njihova obitelj vratila se u Vukovar. Marković danas radi u bolnici, Ružica i suprug su u Vukovaru.

- Kad smo se vratili u Vukovar, kad je taj grad ponovno oživio. Želim zahvaliti svim ovim ljudima koji su danas došli, zaista je veliki broj, jer svaki njihov dolazak i ta bol koju oni s nama podijele, zaista nam je lakše, i svake godine, niti malo nije lakše, sjećanja su i dalje živa, ali kažem, uz pomoć dobrih ljudi i nama je lakše, izjavio je.

Kaže kako se ne vidi nigdje drugdje.

- Meni je Vukovar kao dijete, ja sam rekao, otac ga je branio 1991. godine s puškom u ruci, ja ga sad branim ostankom i zaista se ne vidim nigdje drugdje. Možda bi im negdje bilo bolje, možda bi vozio bolji automobil, možda bi imao više novaca, ali ovaj mir, ovu sreću koju imamo u Vukovaru, nitko ne može nadomjestiti, kazao je

Vukovar su u srcu nosili te 1991. a nose i danas i to je snaga Vukovara.