"U Vukovaru su mi bili obitelj, prijatelji i zaručnik, nijednom nisam pomislila otići"

Kad se govori o Vukovaru, rijetko se spomene da su uz muškarce, rame uz rame, stajale i žene. Njih oko 400. Čuvale su grad, nosile oružje, izvlačile ranjenike, tješile umiruće. Danas, tri desetljeća poslije, svaka od njih nosi svoj rat - tiši, ali jednako dubok.

Dok su granate padale, vukovarska bolnica postala je srce otpora. Hodnici su bili puni ranjenika, a podrumi postali operacijske dvorane. U tom kaosu našla se Mirjana, mlada liječnica, koja je tek diplomirala, s bijelom kutom koja je vrlo brzo postala jednako važna kao i vojna uniforma. Ostala je u Vukovaru. Jer sve što je voljela bilo je tu.

- U Vukovaru su mi bili moji roditelji,moja obitelj zaručnik prema tome svi oni koji su meni nešto značili su bili u Vukovaru i zapravo je najlogičnije bilo ostati ovdje, nisam nijednom razmišljala da bih trebala otići iz Vukovara, rekala je Mirjana Semenić-Rutko, hrvatska braniteljica i liječnica u vukovarskoj ratnoj bolnici.

U improviziranim podrumskim hodnicima, žene su bile stupovi. Kirurzi bez svjetla, majke bez djece, djevojke koje su prerano postale ratnice.

- Najteži trenutak emocionalno je bio kada su donijeli tu bebu od šest mjeseci koja je bila jako izranjavana i onda vi kad pogledate sve te hrabre momke oko sebe koji su dragovoljci, onda vidite suze u očima jer ste jednostavno nemoćni. U tom trenutku vidite dijete koje ste zapravo trebali zaštititi, a niste ga mogli zaštititi, kazala je.

Belobrajdić: Danas kad sam majka, razumijem što je moja majka proživljavala

Neke su žene nosile zavoje, druge su nosile oružje - ali sve su branile isti grad, istu ulicu, isti dom. Tanja Belobrajdić bila je jedna od njih. Bojište nije tražila, ono je, kaže, pronašlo nju.

- Ja sam bila pripadnica vukovarske vojne policije, obavljali smo redovne policijske zadaće koje se u ratu inače obavljaju, ali jednako tako mi smo popunjavali i gdje god je trebalo, odlazili na ispomoć, to su bili različiti dijelovi grada. Danas kad sam majka i kad pomislim što je moja majka morala proživljavati, mogu razumjeti, ali tad u tom trenutku nisam mislila na to, istaknula je Tanja.

Dok je Tanja s postrojbom obilazila razrušene dijelove grada, mnoge druge žene borile su se na svojim položajima - bez uniforme, ali s istom snagom. Željka Radić zarobljena je, odvedena u logor. Jedanaest mjeseci pakla: Bač, Novi Sad, Sremska Kamenica, Begejci.

- Kad sam dovedena u Begejce, da dobivali smo batine, ja sam dobila isto udarce po glavi i po leđima dok nisu viknuli da ima jedna žena, tu sam se provukla, ostali nisu, kazala je Željka.

Braniteljice koje su prkosile smrti

Vukovar je grad junaka, ali i junakinja. Žene koje su spašavale živote, nosile oružje, prkosile smrti - i nikada nisu tražile zahvalnost. Samo istinu.

- Znači mi, ali žalosno je da mi moramo doći na čelo kolone da bi se pričalo o nama, žene nisu morale biti u svemu tome, a bile su, znači svaka koja je učestvovala na bilo koji način, kapa dolje, dodala je Violeta Eta Grdić, hrvatska braniteljica iz Vukovara.

Oko 400 žena branilo je Vukovar. Svaka od njih u grad je ugradila dio svoga života - svoje mladosti, snage i tišine. Nisu tražile zahvalnost ni priznanja. Tražile su samo da se pamti - da se zna da su bile tu. Žene koje su branile grad.