Kako je izgledao početak i kraj tzv. Republike Srpske Krajine?

Tko su bili tvorci takozvane Republike srpske krajine, u kojim je okolnostima osnovana i što je prethodilo padu te paradržave, istražila je novinarka Anamarija Škorić.

Jovan Rašković, psihijatar, kazao je početkom 1990-ih kako se radi o "pobuni srpskog naroda".

– Ovo što se danas događa sa srpskim narodom u Hrvatskoj u stvari je pobuna srpskog naroda, rekao je.

– Srpsko nacionalno vijeće donijelo je odluku o proglašenju srpske autonomije, govorio je zubar Milan Babić.

– Ovo je narodna milicija i ne sluša hrvatsku vladu, nego samo ovaj narod, uvjeravao je policajac Milan Martić.

Rašković, ideolog i poticatelj pobune Srba, te Babić i Martić – šefovi srpske paradržave, osuđeni ratni zločinci, nalogodavci pokolja, mučenja i bezobzirnog razaranja.

Umjesto razuma - zavladalo oružje

Sve je počelo na pragu 1990-ih, na valu tadašnje beogradske politike – održao se neustavni referendum o autonomiji koji je prethodio osnivanju SAO Krajine, a potom Republike Srpske Krajine.

- Ja ne mislim da je tamo riječ o terorističkim akcijama, nego o organiziranju dijela srpskog naroda koji tamo živi da zaštiti svoja legitimna prava, govorio je Slobodan Milošević.

- Za to nema nikakvog razloga jer im je nova demokratska vlast Hrvatske zajamčila sva ona građanska prava koja do tada nisu imali, uzvraćao je Franjo Tuđman.

Umjesto razuma – zavladalo je oružje. Agresiju predvodi JNA. Ratko Mladić je prijetio.

– Jesi me razumio?! I Šibeniku ću odrediti ime. I Splitu. I Zagrebu, govorio je Mladić.

Uslijedili su pljačka, palež i progon nesrpskog stanovništva. Civilni ciljevi neprestano su bili na meti teško naoružane srpske paravojske. Na pragu glavnog grada tzv. Krajine, 1992. Hrvatska vojska provodi uspješnu operaciju Miljevci i oslobađa stotinu četvornih kilometara. Slijedile su akcije Maslenica, Medački džep i Bljesak, no 1993. i 1994. bojišnica je ostala gotovo nepromijenjena.

Hrvatska vojska držala je položaje, poštovala sporazume, ali se i pripremala. U okupiranom području, prema izvorima tamošnjih vlasti, živjelo je oko 200 tisuća ljudi. Svakodnevica im je bila teška, bili su izolirani, cvjetao je šverc, a vladali su oskudica hrane i higijenskih potrepština.

Vlasti RSK ne dopuštaju prelazak granice, no posredovanjem episkopa Longina, šibenski biskup Srećko Badurina obilazi kninske katoličke crkve.

– Crkva svetog Ante je zapaljena, a crkva sv. Jakova devastirana. To je težak dojam – ima u Svetom pismu ‘pustoš na svetom mjestu’, govorio je Badurina.

Početkom 1995. na pregovaračkom stolu bio je plan Z4 – za Hrvatsku nepovoljan, ali prilika za diplomatsko rješenje.

– U planu Z4 prihvatljivo je samo to da se traži mirno rješenje u okviru granica Hrvatske. Apsolutno je neprihvatljivo davati federalna ili konfederalna prava Srbima u Hrvatskoj, rekao je Tuđman.

Druga strana nije odstupala – hrvatsku vlast nisu htjeli ni pod koju cijenu. Podršku kninskim vlastima dali su Radovan Karadžić i Vojislav Šešelj.

"Država u državi" pala je nakon samo 84 sata

Samo nekoliko mjeseci poslije, "država u državi" pada u svega 84 sata. Unatoč Tuđmanovim pozivima Srbima da ostanu, većina odlazi slušajući naloge političkog i vojnog vodstva.

Milan Martić – haški osuđenik, izdržava kaznu od 35 godina zatvora u Estoniji. Milan Babić – haški pokajnik, osuđen na 13 godina, počinio je samoubojstvo u zatvoru.

– Kriv sam. Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima, izjavio je Babić 2004.

Jedan od hrvatskih branitelja i sudionik Oluje 1995. rekao je:

– Vidite, mi smo došli – ne ubijamo, već opraštamo. Ali oslobađamo i ne zaboravljamo, to je najbitnije.

Zaborava nema. Dug je to desecima tisuća poginulih i nestalih koji slobodu nisu dočekali.