Sjećanje na liječnike koji su spašavali živote na bojištima u Oluji

Prisjećajući se vojnih uspjeha, ne smijemo zaboraviti ni one koji su u Domovinskom, ratu bez oružja u rukama, vodili svoju bitku. Liječnici, medicinske sestre i tehničari, na ličkim i ostalim bojištima spašavali su živote i bili rame uz rame s vojnicima.

Zoru 4. kolovoza 1995. pamtit će svi koji su bili na ličkom ratištu. Zvjezdano jutro označilo je početak Vojno-redarstvene operacije Oluja i trenutak kada su, uz vojnike, krenuli i zdravstveni timovi.

- Taj 4. kolovoza je krenuo prilično tvrdo. Izvidnici 3. bojne odmah su ušli u minsko polje. Jedan je poginuo, sedam ili osam je ranjeno. Izvlačili smo ih pod vatrom, cesta kod Ličkog Osika bila je stotinjak metara od prve crte, rekao je prim. dr. Neven Čače, voditelj Odjela za pedijatrijsku kardiologiju i endokrinologiju, KBC Rijeka.

U takvim uvijetima liječnici i tehničari zbrinjavali su ranjene pod stalnom prijetnjom granata.

- U tim uvjetima nemate vremena za veliku medicinu. Na terenu smo radili ono što smo mogli: infuzija, previjanje, imobilizacija, lijekovi protiv bolova, izjavio je Čače.

- Teško je to emocionalno. Vjera mi je puno pomogla, krunica mi je bila stalno u džepu. Samo ste se molili da to nije netko tvoj, kazala je Ivanka Budiselić-Vidaić, umirovljena glavna sestra Centra operacijske sale, KBC Rijeka.

Neizvjesnost, strah i stres bili su svakodnevica zdravstvenih timova. 

- Adrenalin te tada tjera da ne razmišljaš, ali kasnije sve dođe i vrate se slike, rekao je Igor Medved, pročelnik Zavoda za kardiotorakalnu kirurgiju, KBC Rijeka.

I nakon 30 godina, uspomene su žive.

- Moj dobri kolega, doktor Ivko, poginuo je već u 9 ujutro od zalutale granate, kazao je Medved.

Na svaku godišnjicu, među njima zaiskri suza, za one koje su spašavali, za one koji su pali i za sve koje nisu zaboravili.