"Druga strana medalje" o kojoj se rjeđe govori

Godine rada, odricanja i uspjeha sruše se u jednom trenutku. Većina sportskih priča završava medaljama, ali što je s drugom stranom medalje? Kako pronaći novi smisao kada se ugase reflektori, istražila je za HTV-ov "Labirint" novinarka Jagoda Bastalić.

- Bez obzira što je neupitno da sport ima pozitivne učinke na tjelesno zdravlje i mentalno zdravlje, postoji i druga strana sporta o kojoj se puno rjeđe govori. Postoje neke, pa čak i traume, loše psihičke posljedice koje mogu proizaći upravo iz toga što se netko bavi sportom, osobito ako se njime ne bavi u sigurnom okruženju. Često imam takva iskustva gdje postoje neke poteškoće u stvarima koje se događaju na terenu, bilo da je to odnos s trenerom, bilo da su to neki nepovoljni uvjeti rada, bilo da je to sama struktura sporta, kazala je sportska psihologinja Renata Barić.

"Bilo je trenutaka kada se prelazila granica. Nisam više mogao raditi s trenerom"

Gimnastičar Mario Možnik, europski prvak na preči, kazao je da je sa šest i pol godina krenuo trenirati, rekreativno 2-3 puta tjedno. 

- Treneri su prepoznali da imam talenta i kad se radila selekcija stavili su me u naprednu grupu i već sa osam, devet godina smo trenirali svaki dan praktički po 3-4 sata osim nedjelje. U vrijeme kada sam trenirao kao dijete imali smo u klubu ruskog trenera. Tada je bilo dosta ruskih trenera koji su donijeli znanje gimnastike. Oni su poznati u svijetu po gimnastici. Sjećam se sa 10-11 godina da smo putovali u Moskvu na pripreme, rekao je Možnik.

Tri treninga dnevno i tri tjedna bez roditelja, prisjeća se Možnik.

- Možete zamisliti koliko je to zahtjevno i fizički i psihološki. U to vrijeme mogu reći, ako govorim o osobnom iskustvu, bilo je trenutaka kad se prelazila granica, rekao bih pogotovo kad gledamo iz današnje perspektive gdje podvlačimo crtu što je treninga, što već ulazi u zonu nekakvog zlostavljanja. Znalo je to biti verbalno, a ponekad i fizički, kazao je.

U doba puberteta, kada je veliki broj gimnastičara odustao od treninga zbog metoda treniranja, prestao je trenirati i Možnik. Kaže da nije više mogao raditi s trenerom po tim metodama. Bilo mi je prestresno, pre naporno, kazao je.

Maričić: Problem je što sam ostavio sve svoje i otišao u nepoznato

Bivši nogometaš Niko Maričić ušao je u svijet sporta s pet godina. Kad igrate s boljima i vi postajete bolji, brže napredujete, kazao je Maričić. U Dinamu je igrao kao osnovnoškolac, a s 14 godina je dobio priliku igrati za najveći francuski klub, Olympique Marseille.

- Najveći je problem bio što sam iza sebe ostavio sve. Ostavio sam svoju obitelj, prijatelje, grad, državu u kojoj živim, a idete tamo u nepoznato. Odlično je to bilo jer sam išao u internat i ogroman klub. (...) Bio sam oduševljen sa svime, rekao je i istaknuo kako nije imao dojam da mu je teško jer ga je "gurala" euforija.

- Impulsi su bili relativno negativni, posebno u Francuskoj, iz razloga što sam stranac tamo bio. Vrlo brzo sam naučio pričati francuski jezik. Oni su se mogli odmah sporazumijevati sa mnom. Ali gledajte, mislim, ja sam tu uzimao mjesto nekom njihovom. Nije to bilo toliko naglašeno, ne želim ispadati nikakva žrtva i definitivno to nije slučaj. Ali ono, hajdemo reći da mu je bitniji bio netko drugi koji je bio na istoj razini sa mnom, kazao je Maričić i dodao kako su mu svijetla točka bili telefonski razgovori s njegovima. Nije im se baš mnogo mogao želio potužiti već više prenijeti dijelove koji su mu tako pasali da bi njegovi mogli ostati mirni.

Često je, kaže Možnik, bilo vikanja, možda i ružnih riječi pri naređivanju što se treba raditi. 

- Ponekad, ako bi trener mislio da se rade neke greške, onda bi to i fizički znao ispravljati rukom, nekim udarcem ili šlapom itd. Tako da su to neke situacije koje su, rekao bih, ipak prelazile nešto što danas zovemo tom granicom kad bi bilo zlostavljanje. Iako opet trebamo biti svjesni da postići rezultat, vrhunski rezultat u vrhunskom sportu, ne može bez truda, ne može bez teških trenutaka i puno odricanja. Često treba trpjeti i bol i teške situacije, ali naravno ne ići u krajnost. Tu moramo jasno postaviti granice do kuda treneri mogu ići sa svojim pristupom.

Možnik: Najteže je prebroditi doba puberteta 

- Jednostavno mogu reći da, otkad sam ušao u gimnastičku dvoranu, kao da sam se recimo zarazio s time. Uživam u treningu, uživam u pomicanju tih granica kad misliš da više ne možeš - kad je jako teško pa kada to prođe, kada padneš, pa onda opet uspiješ. Imao sam to iskustvo i oštrog i vrlo surovog pristupa. Imao sam iskustvo i mekšeg pristupa. Rekao bih da ni jedna niti druga krajnost nisu dobri i ne mogu doprinijeti do dolaska vrhunskog rezultata. Pa u tim teškim trenucima, u mom slučaju, evo ja sam se često i roditeljima žalio, kazao je Možnik. 

- Mogu reći - da su me roditelji slušali, ne bih nikad ostao u vrhunskom sportu. Vrlo brzo bi me ispisali, ali i roditelji su bili vrlo staloženi i pristupili dosta dobro cijeloj toj situaciji. Oni su mene osluškivali, s druge strane razgovarali su i s klubom i s trenerom. Kada su vidjeli da je to možda prešlo određenu granicu, onda su došli razgovarati s trenerom, s klubom, reagirali su. Čak su ponekad i došli na trening na moju zamolbu da budu tamo prisutni, da malo gledaju, pa bi to isto malo smirilo sve te događaje koji su bili. Onda smo na neki način zajednički prebrodili to razdoblje. Kad smo vidjeli da više ne ide s ovim trenerom s kojim sam bio onda smo se dogovorili da ću nastaviti kod trenera Željka Jambrovića s kojim sam i krenuo, rekao je Možnik.

- Više nisam radio sa tim ruskim trenerom koji je bio dosta, dosta strog, možda malo i previše. I na neki način onda me trener Željko Jambrović sačuvao da bi kasnije, kada sam prešao u seniore, prešao i kod drugog trenera, Tigrana Goričkog, s kojim sam onda kasnije i postigao ove uspjehe u svojoj karijeri. Kad ste senior već onda je to lakše, onda imate drugačiji odnos i s trenerom i prema treningu, tako da najteže je prebroditi ovaj pubertet zapravo, kazao je.

Rukometni trener Goran Bobić rekao je da su različita shvaćanja i percepcija uloge koju treneri imaju u odnosu na ono kako ih doživljava javnost ili ljudi koji upravljaju klubovima. Očekivanja su, kaže, uglavnom usmjerena u onom dijelu i segmentu koji je vezan za sportski rezultat.

Govoreći o očekivanjima djece rekao je da se trener prilagođava tome i pokušava balansirati između onoga što je zaista važno i onoga što je potrebno svima koji ga okružuju i koji se nalaze oko njega. Napominje da su roditelji uglavnom opterećeni rezultatom.

- Svako dijete u toj dobi bi trebalo imati priliku da igra, da ima svoje minute, da participira u treningu i natjecanju. Teško to možete ispuniti ako se borite za neki rezultat, rkeao je.

Stresne situacije 

- Sa stresom se nosim dosta loše, pogotovo kada je riječ o seniorskom uzrastu i kada je rezultat zaista onaj koji je relativno važan i dalje. Teško mogu spavati, vrtim film utakmice cijelo vrijeme, tražim svoje pogreške uvijek u tome što je bilo krivo, što je bilo loše, zašto nije nešto napravljeno ovako, zašto onako. I onda kako popušta taj dio, drugi dan, treći dan ima već nedostaje trening ili rad s ekipom, pokušavam ne ponavljati neke greške, pogotovo u ponašanju koje mi se nisu svidjele ili u reakciji prema nekoj sudačkoj odluci, da mi se više ne ponovi. Uglavnom više manje čovjek u tome uspije ili bude manje uspješan, ali kroz određeni period i to je na neki način rad na sebi gdje pokušavate biti bolji, kazao je Bobić.

- Ne kažem nikad nikom da nije bio dobar. To je nešto što si ne dopuštam raditi. Mislim da u karijeri nisam nikad tako nešto izgovorio. Fokus imam uvijek na elementima. Mislim da je to ispravan pristup. Ako dijete nije radilo dobro neki element, prvo mu kažete ono što je napravio dobro, dodao je.

Kad bi nekom rekao da nije dobar, kaže Bobić, vjerojatno bismo išli u onaj segment samopouzdanja i otežali bismo dalji naš rad i proces razvoja tog djeteta u nekim novim treninzima i utakmicama.

Sportska psihologinja Renata Barić ističe da mnoga djeca odustaju od sporta. Uvijek su među četiri razloga odustajanja - loš odnos s trenerom. Na terenu se događa svašta, kazala je, od nerazumijevanja potreba sportaša, ignoriranja toga, zanemarivanja, pa čak do nekih oblika zlostavljanja. To je, tvrdi Barić, neadekvatan način motivacije jer svaka sila stvara otpor i to nije prava motivacija nego motivacija iz straha, iz izbjegavanja kazne ili srama ili nečeg sličnog.

"Jedan tjedan ste depresivni, drugi tjedan 'na sedmom nebu'"

Bivši nogometaš Maričić kaže da je vrunac njegove karijere bio kad je imao 18 godina.

- Igrao sam s reprezentacijom, osvajao sam prvenstvo u Francuskoj, počeo sam trenirati s prvom ekipom u Marseillesu. To je bio neki vrhunac gdje sam mislio OK, sad će biti samo bolje, kazao je i dodao kako je nakon dobro odigrane utakmice bio cijeli tjedan izvrsne volje.

- Jedan tjedan ste praktički depresivni, drugi tjedan ste u sedmom nebu, amplituda je ogromna. Imate onda trenutke kada ovi loši periodi dugo traju jer u nogometu će se zaredati lošije utakmice, možete sjesti na klupu. može vas trener više ne staviti u igru i možete se povrijediti. I onda, naravno, taj loš period ili period, recimo tako, depresije potraje i po par mjeseci. Mislim, ja to u tom trenutku nisam shvaćao, nisam doživljavao, međutim, to ne može biti zdravo. Garancije definitivno nema. Garancija je da ćete, ako i uspijete u nogometu, biti narednih 15 ili 20 godina karijere koliko već imate, ako ste sretni, biti maksimalno fokusirani na to, rekao je.

- Naravno, bez kontinuiteta vi ne možete napredovati, ne možete stalno biti u ekipi. I nisam vidio izlaza iz toga, da budem iskren. Nakon dvije i pol godine to već počne i psihički biti opterećujuće. Tako da moja prva odluka je bila - idem se iz inozemstva vratiti u Hrvatsku, idem se pokušati retablirati u Hrvatskoj, zaliječiti povrede i tu odigrati. Vratio sam se u Hrvatsku, postalo mi je lakše, odmah mi je pao neki dio tereta, kazao je.

Svjesni smo da nema lakog puta do uspjeha i to je isto jedna dobra stvar kod sporta, kaže gimnastičar Možnik.

- U svakom slučaju sigurno da nije lako, ima lijepih trenutaka, ima teških trenutaka, možda više teških trenutaka na takvim pripremama nego onih lijepih, ali opet već kao dijete sam shvatio da je to sastavni dio sporta i sastavni dio puta do uspjeha u sportu, dodao je. 

Bobić: Pobjednici su oni koji će dugo trajati u sportu

Rukometni trener kazao je da je u Hrvatskoj drugačije postavljeno natjecanje, nego što je to npr. na sjeveru Europe te je iznio jedan primjer. 

- Imali smo pripremu djece za utakmicu na turniru u Pragu u Češkoj. Naša priprema je bila vrlo ozbiljna. Djeca su tada imala 13 ili 14 godina, s jasno definiranim planom zagrijavanja, postavljenim uputama kako što treba odraditi i što sve treba proći da bismo što kvalitetnije ušli u susret. Naš protivnik je bila ekipa iz Danske. To je bila ekipa koja je izašla van s radijom i igrala se uz muziku, koja je pljeskala, pjevala i plesala pripremajući se za kao važnu utakmicu. I onda gledajući taj trenutak i protivnika osvijestite da može i drugačije, da možda i ovo što drugi rade nije sasvim loše, nego da je možda čak i dobro. 

- Pobijedili smo mi, ali u tom trenutku vam nije to bitno. Pobjednici su oni koji će dugo trajati u tom sportu, koji će ga voljeti jednako kao što ga volimo mi, koji će nastavljati priču koju je netko prije njih pisao i koji će s radošću se kao gospodarstvenik ili kao djelatnik ili kao roditelj opet u tom istom sportu vraćati, izjavio je rukometni trener Goran Bobić.

Cijelu emisiju pogledajte u nastavku: