Legenda o Industrogradnji: Od svjetskih projekata do tišine zaraslih hala

Bila je to jedna od najvećih i najznačajnijih građevinskih tvrtki na ovim prostorima. Industrogradnja je zapošljavala više od 12 tisuća ljudi i gradila diljem svijeta - od Bagdada do Moskve, od Poljske do Njemačke. 

Njezini radnici podizali su hotele, bolnice, vojne baze i stambena naselja, često u ekstremnim uvjetima - betonirali su i na minus 30 stupnjeva u Rusiji, a sve što su radili bilo je po najvišim europskim standardima.

Najponosniji projekt mnogima od njih bila je Ruska akademija znanosti, impresivna građevina koja i danas krasi Moskvu.

U Moskvi su izgradili i luksuzni hotel Palace, a njihovi projekti spajali su zemlje i ljude, gradeći zajednice i pronoseći ime Hrvatske širom svijeta.

Industrogradnja je gradila i posjedovala brojne hotele u Hrvatskoj - Dugu Uvalu, Hotel I, Hotel Karlobag - te imala vlastitu tvornicu betona, opeke, stolarije i plastike, kao i golemo zemljište na području Velike Gorice.

Smatra se da je od 1946. do 1996. polovicu Zagreba izgradila upravo Industrogradnja.

Rekordi su padali jedan za drugim: apartmansko naselje Punta Verudela kraj Pule podignuto je za 122 dana - svjetski rekord u brzini gradnje.

- Naš projektni biro imao je preko sto diplomiranih inženjera. Tehnološki i znanjem bili smo al pari svjetskim firmama, prisjeća se bivši član Uprave Tomislav Madžar.

Sama tvrtka bila je ustrojena po uzoru na švedsku građevinsku firmu Skanska.

- Milijuni dolara stizali su u domovinu, a Industrogradnja je u ratnim godinama bila jedini pravi izvor deviznog priljeva, kaže Osman Dedić, bivši direktor predstavništva u Moskvi.

No onda je stigla privatizacija. Umjesto novih projekata, pojavili su se ljudi kojima gradnja nije bila prioritet, nego brza zarada. Dionice su se prebacivale, cijene umjetno smanjivale, imovina rasprodavala. Hoteli, tvornice, nekretnine i zemljišta pretvarali su se u gotovinu koja je nestajala.

Mali dioničari pokretali su tužbe protiv nove uprave - ali bez uspjeha. Sudovi su bili spori ili nezainteresirani.

- Podnosili smo kaznene prijave, ali nikada nismo dobili odgovor. Privatizacija je vođena kroz rupe u zakonu, uz podršku politike, svjedoči Madžar.

Radnici su gledali kako se tvrtka urušava. Mnogi su, iako su mogli otići za visoke plaće u inozemstvo, ostajali iz lojalnosti i patriotizma. Ali izdani su - od vlastitih direktora, od politike, od sporih i nijemih sudova.

Plaće su počele kasniti, projekti propadati. Hoteli i tvornice prodavani su ili iznajmljivani.

- Sjećam se, ugovorio sam posao u Kazanju, vrijedan 11 milijuna dolara. Uzeo sam 600 tisuća avansa, a Josip Galinec je odmah tražio 300 tisuća da mu prebacim u Hrvatsku. On je praktički uzimao kompletnu dobit unaprijed, prisjeća se Dedić.

Danas od nekad moćne Industrogradnje ostaju tek tragovi - sjećanja, pokoja kaciga, zarasle hale i priče o projektima kojima bi se ponosile i najveće svjetske kompanije.

- Na mjestu betona sada rastu breskve, kaže jedan bivši radnik pokazujući prazne hale.

Njihove priče svjedoče o boli i poniženju - električari i inženjeri koji su cijele živote gradili mostove, bolnice i hotele, preko noći su proglašavani “nulama”. Ljudi koji su radili desetljećima ostali su bez plaća, bez otpremnina, bez priznanja. Neki su oboljeli od stresa, neki umrli od tuge i nemoći.

Za mnoge, Industrogradnja nije bila samo posao, nego život, dom i obitelj. Zato ova priča nije samo o jednoj tvrtki - nego o zemlji koja je dopustila da njezini najveći graditelji završe poniženi i zaboravljeni.

Iza propasti Industrogradnje ostala je šutnja institucija - i radnici koji već petnaest godina čekaju svoje neisplaćene plaće.

Pogledajte cijelu emisiju: