Ekološki aktivist Piršić: Građani su lobotomizirani, Hrvatska nestaje

Zašto nam je ekologija važna tek kad se dogodi problem? Gost emisije "Nedjeljom u dva" bio je Vjeran Piršić, matematičar i informatičar koji se desetljećima bavi zaštitom okoliša. Govorio je o zagađenju, plastici i našim navikama koje prirodi sve više štete.

Piršićeva priča o ekologiji počela je još u mladosti, tijekom zimskih praznika 1980. godine, kada je na Krku, u kući koju nije bilo moguće zagrijati, počeo razmišljati o energetskoj učinkovitosti i mogućnosti vlastite proizvodnje energije.

- I smrzavao sam se. (...) kužio sam da ne mogu zgrijati kuću. Bio sam pod dvije dekice 17 dana, slušao Pink Floyd (...) i maštao da živim u kući koja je energetski dobra, da mi ne puše bura kroz kuću i da sam proizvodim svoju energiju, rekao je.

Četiri desetljeća poslije ostvario je tu zamisao. Danas živi u istoj kući, koju je energetski obnovio, a koja proizvodi više električne energije nego što troši. Ekologija je tako postala važan dio njegova života, a početkom 2000-ih prerastala je i u konkretnu borbu za zaštitu okoliša.

Prijelomni trenutak dogodio se 2002. godine, kada se pojavio projekt Družba Adria, kojim se planirao izvoz ruske nafte preko Omišlja. Piršić se s nekolicinom istomišljenika odlučio suprotstaviti projektu i osnovati udrugu Eko Kvarner.

- To bi bilo pet milijuna tona blatnih voda, s hrpom mikroorganizama i invazivnih vrsta. I grupica nas se sastala kod mene doma i imali smo tri mogućnosti. Prva mogućnost je bila odseliti. Druga je ignorirati problem, ali onda bi tek kasnije buknuo. Ili ono, kao tri majmuna u budizmu: ne govori loše, ne čuje loše, ne vidi loše. Ili se pokušati boriti. I nas šest luđaka je odlučilo pokušati pružiti otpor projektu iza kojeg je po globusu stajao i Bush i Putin i Mesić i svi, izjavio je.

Nakon četiri godine borbe, uz pomoć drugih udruga i građana, uspjeli su zaustaviti realizaciju projekta. Piršić je potom svoje znanje o zaštiti okoliša i održivom razvoju produbljivao kroz edukacije u inozemstvu, među ostalim na Malti i u Švedskoj. Ondje je, kaže, vidio kako bi zaštita okoliša trebala izgledati.

- Tamo sam vidio, zapravo, kako treba biti zaštita okoliša i što je u praksi održivi razvoj. Ne lažni koji nama guraju. kad sam se vratio u Hrvatsku, sam vidio da na mnogim mjestima u Hrvatskoj imamo velike probleme. I prošao sam tisuće kilometara pokušavajući pomoći tim ljudima, da ovo što sam naučio u Njemačkoj, Švedskoj, Malti, Egiptu, Libanonu, da to na neki način prevedemo u praksi. I onda je počeo pakao, kazao je.

"Građani su potpuno lobotomizirani"

Govoreći o problemima zaštite okoliša u Hrvatskoj, Piršić upozorio je na sustav u kojem procjene utjecaja na okoliš, kako tvrdi, često opravdavaju projekte umjesto da objektivno procjenjuju njihove posljedice. Kao jedan od najtežih primjera izdvojio je Vranjic i sanaciju azbestnog otpada, koja je, prema njegovim riječima, pokazala koliko daleko mogu otići propusti sustava.

- Najbolji primjer je Vranjic. Vranjic je zlo zla. To je dno dna. Ja sam plakao tamo puno puta, rekao je.

Posebno ga je pogodio izostanak šire reakcije javnosti na problem koji izravno ugrožava zdravlje ljudi.

- Jedan heroj, Grgo Mandić, stane pred kamion da zaustavi kamion koji nije za opasni otpad, a vozi opasni otpad na odlagalište koje nije odlagalište za opasni otpad. I policija njega uhapsi. A još jedna afirmacija: tamo je bilo možda deset građana. Mislim, aktivista je tamo bilo tipa pet. Istovremeno, par kilometara dalje, na Poljudu, je mnogo tisuća Splićana slavilo što je Niko Kranjčar prelazio iz Dinama u Hajduk. Nemam ništa protiv Nike Kranjčara ili Hajduka. Ali to je ono: ludilo, a sad ćeš azbest. Bitno je da je došao Kranjčar u Hajduk, naveo je.

Upravo je taj nesrazmjer između zabave i ozbiljnih društvenih problema Piršića naveo na zaključak da građani sve manje reagiraju na ono što se događa oko njih. Odgovornost za takvo stanje pripisao je i medijima, za koje smatra da desetljećima oblikuju javnu pozornost nauštrb važnih tema.

"Poanta je maknuti otrov iz zemlje"

Dotaknuo se situacije s otpadom iz Gospića te je objasnio da je prijedlog njegova privremenog premještanja na područje Udbine nastao nakon konzultacija sa stručnjacima iz Švedske, zemlje koja ima iskustva sa sanacijom industrijski onečišćenih lokacija. Smatra da je prvi korak ukloniti otpad s postojeće lokacije, a potom ga razdvojiti i pronaći dugoročno rješenje za njegovo zbrinjavanje.

- Vi imate otrov. zamislite da imamo u ruci otrov, ispod kože. Tih 35000. tona, to je otrov. To je otrov u ovoj zemlji. I to truje, kazao je.

Prema njegovu prijedlogu, otpad bi se najprije premjestio u odgovarajuće vreće i privremeno smjestio na području napuštene vojne infrastrukture u Udbini, nakon čega bi se provela separacija i utvrdila količina materijala koji zahtijeva daljnju obradu. Kao jednu od mogućnosti naveo je i skladištenje preostalog otpada u zaštićenom dijelu tunelskog kompleksa Željave, uz odgovarajuću zaštitu i redovite kontrole.

- Poanta je maknuti otrov ispod zemlje. U tri mjeseca imat ćeš onda 20 000 tona nečega u vrećama koje su relativno stabilne, umotano. I to ideš prerađivati s 30 smanjuješ na 20, objasnio je.

Piršić smatra da bi takav pristup mogao biti alternativa rješenjima koja, prema njegovoj procjeni, traju godinama i stoje desetke milijuna eura. Pritom upozorava i na troškove prijevoza otpada na udaljene lokacije, kao i na dugogodišnje probleme s loše provedenim i preplaćenim sanacijama.

- Ovdje je poanta na aerodromu, u objektu 505. I cijela ideja je: ono što ostane, okej, ako imamo dovoljno "love", 50 milijuna eura, da spržimo u spalionici, kaže.

Kao dodatni argument istaknuo je potrebu da se novac usmjeri i na druge okolišne probleme u regiji, posebno na neadekvatnu kanalizacijsku infrastrukturu u području Plitvičkih jezera.

- Osim toga, Plitvička jezera, po kojem je stanju kanalizacija u Plitvičkim jezerima? Pa dajte ljudima te novce da naprave kanalizaciju koja navodno košta 50 milijuna eura u Plitvičkim jezerima, rekao je.

"Spalionica nije Joker pa smo sve riješili"

Naveo je da se termička obrada često predstavlja kao jednostavno rješenje, iako njezina učinkovitost ovisi o sustavu gospodarenja otpadom, odabranoj tehnologiji i kontroli njezina rada. Kao primjer naveo je Švedsku, gdje se, tvrdi, zbog razvijenog sustava razvrstavanja otpada postavlja pitanje ima li dovoljno materijala za spaljivanje.

- Ja se ne razumijem u spalionice, ali vidio sam da svugdje, u svim zemljama, gdje je postavljen pravilan sustav gospodarenja otpadom, spalionice nemaju što spaljivati. To su ogromna i skupa postrojenja, rekao je.

Piršić je istaknuo i da termička obrada ne uklanja sve probleme jer nakon procesa ostaju troska, pepeo i drugi ostaci koje također treba zbrinuti. Upozorio je i na važnost tehnologije te nadzora nad postrojenjima, navodeći primjere hrvatskih cementara u kojima su, prema njegovim riječima, prijavljene nepravilnosti u spaljivanju otpada.

- Dakle, nije spalionica Joker pa smo sve riješili, kaže.

Smatra da se prije donošenja odluka o izgradnji takvih postrojenja mora jasno utvrditi koja je tehnologija najprimjerenija i kako će se koristiti. Pritom je upozorio i na financijske interese koji mogu pratiti spaljivanje otpada te doveo u pitanje je li takvo rješenje doista najbolje za Hrvatsku.

"Teški smo barbari"

Govoreći o sve većem problemu divljih odlagališta otpada, Piršić ocijenio je da stanje pokazuje ozbiljne nedostatke sustava zaštite okoliša, ali i nedovoljnu svijest građana o odgovornom postupanju s otpadom.

- Da smo barbari. Da smo teški barbari koji ne razumiju elementarne stvari. Kao drugo, ovo je krunski dokaz one moje prve teze da se sustav zaštite okoliša raspao, poručio je.

Kao ključne korake za promjenu istaknuo je edukaciju, osobito među mladima.

- Treba ići na edukaciju. Edukacija, edukacija, edukacija. I to mladih generacija. Tehnički gledano, mi smo skoro mrtvi. Ja ću biti mrtav skoro. Ja nisam bitan. Ali buduće generacije... Držao sam predavanja po vrtićima, po školama, po srednjim školama, pa projekt ukinut. Oni moraju shvatiti elementarne stvari, da su dva i dva četiri, da s ovim uništavaju supstancu u kojoj trebaju živjeti. Ovaj planet je još uvijek naše jedino stanište. Usprkos Elonu Musku, nećemo skoro naseliti ni Mjesec ni Mars, ne? I ako budemo ovako nastavili, izgubit ćemo resurse gdje ćemo živjeti: stanište kao vrsta, objasnio je.

Uz edukaciju, naglasio je važnost smanjenja potrošnje, popravljanja uređaja umjesto njihove zamjene i pravilnog razvrstavanja otpada. Smatra da bi se dosljednim odvajanjem papira, plastike i biootpada količina preostalog otpada znatno smanjila, čime bi se olakšalo i njegovo zbrinjavanje.

- Stara priča: platnena vrećica, ne plastika. Kao drugo, trebamo imati repair shop. Ne moramo kupovati svake dvije godine novi Notebook. Možemo pojačati mu RAM, staviti hladivo i tako dalje. Ili stare ostaviti u Linux, pokloniti siromašnoj djeci. Kao treće, jutros je moj sin Nikola iznio plastiku na vrata. I pobrao svu plastiku u kući koju skupljamo, tamo gdje je bila kanta. Sav papir ide u koš pored mog stola. Ponedjeljkom i četvrtkom ide bio otpad. Mi smo prestali raditi kompost doma, moj tata je prije par desetljeća počeo kompostirati. Nikome ne pada na pamet da se ta biološka frakcija koju trećina otpada kompostira gdje imamo kuće, pogotovo s onim genijalnim kalifornijskim glistama koje su fenomenalne životinje. Dakle, kad ti razdvojiš papir, plastiku, konzerve, imamo samo tunu i kukuruz, i ostaje ti 10 % opasnog otpada koji ovako ili onako država mora zbrinuti. Tipa baterije, pelene. Ako napravimo zaista razvrstavanje otpada i ako naučimo zaista djecu da se mora čuvati okoliš, onda ovakvih "svinjarija" kroz neko vrijeme neće biti. I nema druge, kazao je.

Bacanje hrane: financijski gubitak i problem za okoliš

Dotaknuo se i teme bacanje hrane na što kaže da se problem može znatno smanjiti boljim planiranjem obroka, promišljenom kupnjom i pravilnim odvajanjem biootpada.

Objasnio je da i organski ostaci, kada se nekontrolirano razgrađuju na odlagalištima, stvaraju metan, staklenički plin koji pridonosi klimatskim promjenama.

- Dakle, ako čak i bacaš, razdvoji, kompostiraj doma, i ako je u ambalaži, razdvoji tu plastiku od toga, naveo je.

Piršić je podijelio i vlastito iskustvo organiziranja obiteljske prehrane, koje mu je pokazalo koliko se novca i hrane može uštedjeti planiranjem tjednih obroka i provjeravanjem namirnica koje već imamo kod kuće.

Obitelj unaprijed sastavlja popis jela i kupuje prema potrebama, a dio namirnica nabavlja od lokalnih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.

- Mi nedjeljom navečer napravimo listu. I odemo u jedan trgovački lanac gdje već znaju; kupimo za 800 eura hrane za mjesec i pol dana, kad je na popustu, s akcijama, još 10 % popusta, preostalo kupimo od OPG-a. Dakle, organizacijom prehrane. Tako da nedjeljom navečer napišeš što se jede, i da kupiš hranu, i gledaš koliko imaš u frižideru po toj listi, objasnio je.

Smatra da bacanje hrane nije samo okolišni, nego i etički i financijski problem, osobito u vrijeme inflacije i visokih cijena namirnica.

"Mi ćemo nestati kao narod"

Govoreći o planovima za izgradnju velikih peradarnika, Piršić je otvorio pitanje kome takvi projekti donose korist i kakvu Hrvatsku ostavljaju budućim generacijama. Smatra da se razvoj ne bi smio temeljiti na megaprojektima koji zanemaruju male proizvođače i lokalne zajednice, nego na očuvanju prostora, domaće poljoprivrede i proizvodnje zdrave hrane.

- Mala zemlja za veliki otpad? Očigledno. Svaka država ima mafiju. U Hrvatskoj mafija ima državu. Bilo što mega. Ključno pitanje je: kome to treba? Tko ima korist od toga? Za koga je ova Hrvatska stvorena? Je li za obične male ljude s nekim malim OPG-ovima ili za neke velike igrače s mega projektima koji će je zbrisati? Pa Hrvatska nestaje. Hrvatska se pretvara u geografski pojam. Naša poljoprivreda je uništena, iako su milijarde lupane u nju. Sad će uništiti i s drugom privatizacijskom pljačkom i Dalmaciju i Jadran, s otimanjem prostora, s mega resortima. I mi ćemo nestati kao narod. Demografski smo ovako ili onako slomljeni, izjavio je.

Uz zaštitu okoliša i poljoprivredu, Piršić se već godinama bavi i energetskom neovisnošću. Sudjeluje u europskom projektu usmjerenom na povezivanje malih solarnih elektrana u virtualne elektrane, s ciljem učinkovitije proizvodnje, pohrane i potrošnje energije. Smatra da bi se povezivanjem proizvođača i potrošača mogla smanjiti potrošnja, ali i troškovi energije.

Kao primjer naveo je energetske zajednice u kojima se višak energije može dijeliti između različitih korisnika, primjerice hotela i škole, ovisno o njihovim potrebama. Istaknuo je i da Hrvatska u tom području zaostaje za nekim europskim zemljama, iako potencijal za razvoj obnovljivih izvora energije postoji.

Na kraju emisije, na pitanje ima li nade za Hrvatsku, Piršić je odgovorio usporedbom s povijesnim razdobljima u kojima su se građani okupljali oko ideje promjene. Vjeruje da bi se i danas mogla probuditi svijest o važnosti zajedničkog djelovanja i odgovornosti prema budućim generacijama.

- Mi građani Hrvatske se budimo svakih 100 godina. Kad je bio prosvjed na trgu, sad za Gospić, gore je bio Ban Jelačić. Dakle, hrvatski preporod je nešto napravio dobroga. 100 godina nakon toga je bio Stjepan Radić i ova priča, hrvatska seljačka sloga. Možda je došlo vrijeme da se ipak probudimo i shvatimo da nije poanta u nogometu, turskim sapunicama, Big Brotheru, nego da naši unuci imaju ovo (pokazuje na čašu vode), izjavio je.

Cijelu emisiju pogledajte u nastavku: