Vjesnik je za mnoge bio dom, a ne samo radno mjesto

Vjesnikov neboder desetljećima je bio nepogrešiv vizualni orijentir grada Zagreba, ali i simbol novinarstva. Projektirao ga je arhitekt Antun Urlich, inspiriran njujorškom zgradom Lever House. Gradnja je trajala punih devet godina, a otvorena je 1972.

Tijekom 80-tih godina 20. stoljeća bio je središte najveće novinsko-izdavačke kompanije u ovom dijelu Europe s gotovo 6000 zaposlenih i godišnjom tiražom od 200 milijuna novinskih izdanja.

Visok 67 metara, sa 16 katova - u vrijeme kada je izgrađen - Vjesnikov neboder - bio je jedan od najmodernijih u Europi. Sa sjetom ga se prisjeća dugogodišnji dopisnik Vjesnika iz Pariza Mirko Galić.

- Kad sam došao, samo je prizemlje bilo opremljeno i useljeno i useljivo. Ostatak se gradio i cijela redakcija Vjesnika bila je tada u prizemlju. Nakon pet godina neboder je bio završen, u njega su uselile sve redakcije, svi listovi i Vjesnik je na jednom mjestu imao jaku, moćnu novinsku industriju, rekao je Mirko Galić, dugogodišnji dopisnik Vjesnika.

Radili su u takozvanim otvorenim uredima, dotad neviđenom konceptu. 

- Čast je bila raditi u takvom okružju, ističe.

- Svaki dan je donio nešto novo, nešto uzbudljivo, nešto lijepo. Možda je to najbogatije razdoblje u mom profesionalnom životu jer sam sreo toliko ljudi, prisustvovao toliko velikim događajima za Europu, za Hrvatsku, istaknuo je Galić.

- U neboderu - simbolu novinarstva - smještene su bile različite dnevne novine, tjednici, ženski magazini, sportske novosti, tiskara. Bila je to žila kucavicam prisjeća se sportski novinar Davorin Olivari.

- Kuckalo se na pisaću mašinu, sve je odzvanjalo. Mi smo bili na četvrtom katu Sportskih novosti i samo se lupkalo, puno se pričalo, puno se družilo. Bila je jedna krasna atmosfera, kad sam došao tamo kao klinac vidio sa neke ljude koje sam znao kao novinare. To je bio na neki način dom, to nisu bila samo stakla, konstrukcija, željezo, to je bilo mjesto gdje si volio otići, istaknuo je Davorin Olivari.

- Tisuće ljudi svakodnevno su obavljale svoj posao, ova je zgrada bila više od radnog mjesta, ističe nekadašnja urednica Vjesnika.

- Novinari, urednici, lektori, prekasne daktoligrafkinje. Cijeli jedan sustav je bio savršeno postrojen da bi se ljude naučilo novinarstvu. To je bilo pravo učenje tog zanata, naglasila je Andrea Latinović, nekadašnja glavna urednica Vjesnika.

I dodaje da je ovaj požar sa sobom odnio i dio svih koji su godinama radili na nekom od ovih katova.

- Znam da su sve moje kolege, ne samo iz Vjesnika nego i drugih redakcija beskrajno tužni, beskrajno su pogođeni, ljudi koji su bili u mirovini se javljaju, plaču, rekla je Latinović.

Jer Vjesnikov neboder za njih je bio više od radnog mjesta, bio je način života.