18:27 / 29.09.2021.

Autor: Sanja Mikleušević Pavić/Labirint/HRT

Zločin koji je potresao Hrvatsku

Strašan zločin 25. rujna potresao je Hrvatsku

Strašan zločin 25. rujna potresao je Hrvatsku

Foto: Marko Prpic / PIXSELL

U Hrvatskoj će 25. rujna 2021. godine ostati upamćen po strašnom zločinu. Austrijski državljanin, poslovni čovjek i otac isplanirao je i hladnokrvno ubio svoje troje djece. Zastrašujuća je bol koju je nanio majci djece.

Sanja Sarnavka iz Zaklade Solidarna smatra da ako postoji Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama kada su ubijene tri žene i jedna ranjena, onda troje djece zaslužuje da se na dan kada su ona ubijena proglasi nacionalni dan borbe protiv nasilja, zločina nad djecom.

Sanja Sarnavka život je posvetila borbi protiv nasilja i zlostavljanja. Susrela se s mnogo tuge i boli. Svaka je situacija teška na svoj način.

- Međutim, ova tragedija, ova smrt troje djece, uistinu me baš pogodila, posebno zato što imam dvije unuke, kazala je.

Ugledni psihijatar Ante Bagarić kaže da počinitelj nije žrtva.

- Važno je da takvog čovjeka ne označavamo nikakvim ocem, nikakvom žrtvom nego ubojicom ili zločincem.To je vrlo važno u javnoj komunikaciji, da se naučimo između sebe označavati stvari onakvim kakve one sigurno jesu, kazao je Bagarić. 

Uvijek dolazi, dodaje Bagarić, onaj trenutak kada dolazi do cijepanja one lažne slike, pa narcisi onda vide onu stvarnu sliku - slabića i neuspješne osobe. Takav je, kako se pokazalo, i Herald Kopitz, naizgled miran čovjek iz susjedstva. 

"Kopitz je živio dvostruki život"

Aurora Weis
, dopisnica 24 sata iz Beča, saznala je kako je Herald Kopitz (56), čovjek koji je u kasnijim godinama završio ugledni privatni fakultet pored Beča, vodio život koji je bio daleko od objava na društvenim mrežama i slike brižnog oca. 

- Kopitz je zapravo živio dvostruki život. Prikazivao se kao brižan i dobar otac. Njemu su obitelj i djeca bili na teret. Bio bi jako sretan da nema djece. Drugim ljudima govorio je – sretni ste što nemate djece, kazala je Weis. 

Što mu je bio stvarni okidač otkrit će istraga. Nije zadržan na psihijatriji već je poslan u istražni pritvor. Raspravno je, kažu, sposoban. Čovjek koji se nije mogao suočiti sa samim sobom te je noći za svoj strašni čin pokušao naći alibi. 

- U facebook postu kojega je Kopitz ostavio, u vrijeme kada je počinjeno ubojstvo, vidljivo je da je tražio pažnju i oslanjao se na pomoć drugih ljudi. Emocionalno i financijski se oslanjao na svoga brata. U svom postu na facebooku, društvenim mrežama optužio je slobodne zidare da mu nisu pomogli. Slobodni zidari su se odmah idući dan ogradili od počinitelja zločina rekavši da nije bio član niti jedne priznate lože u svijetu, dodaje Weis.

U vrijeme pandemije edukacija o tome kako prepoznati nasilnike koja se provodi putem društvenih mreža - nije dovoljna.

- Imate grupu „narcisoidno zlostavljanje” gdje se pokušava pomoći ženama kako će prepoznati narcisoidne psihopate, koji vole sebe pa stignu ubit djecu ali pošalju na vrijeme poziv u pomoć da se njih spasi. To nije psihijatrijska dijagnoza, ali se pokazuje da osoba može biti daleko opasnija od nekoga s nekom psihijatrijskom dijagnozom, kaže Sarnavka.

"Slučaj iz Mlinova podsjeća na slučaj iz BiH 2018." 


Slučaj ubojice iz zagrebačkih Mlinova podsjeća na onaj koji je 2018. potresao BIH. Admir Sović iz Malog Luga nedaleko od Bihaća, iz osvete supruzi koja ga je htjela ostaviti, mučki je, na spavanju, ubio njihovo troje djece. Imala su sedam, pet i tri godine. Trideset sati poslije taj, kako se doznalo, ljubomorni zlostavljač, sitni kriminalac i neradnik, presudio je sebi, a supruzi je ostavio jezivu poruku.

Admira su opisivali kao posvećenog oca, no bio je psihopat i nezreli narcis. Baš kao i ubojica iz Mlinova.

- Kad je narcizam u pitanju, narcistički poremećaj osobnosti, onda ta osoba vidi samo sebe i kroz prizmu sebe vidi cijeli svijet. Da je mogao možda bi stisnuo i nuklearno dugme da je bio u toj prilici, kaže Herman Vukušić iz Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb.

Sarnavka ponavlja da joj je ovaj zločin jedan od najstrašnijih do sada. Prisjetila se i slučaja djevojčice Nikol te četvero djece koje će imati traume zbog toga jer ih je otac bacio s balkona.

- O malom Denisu, da i ne govorimo. Ondje je bila uključena i maloljetnica. Treba prestati sa stereotipima da su majke savršene, divne i najbolje, da je majčina ljubav vječna i do groba. Prestanimo govoriti neke fraze koje se u realitetu demantiraju gotovo svaki dan, naglašava Sarnavka.

Zato bi dan sjećanja na djecu žrtve nasilja, kaže Sarnavka, trebao biti jedan od onih koji se neće tek formalno obilježavati već bi trebao biti prilika za analizu onoga što se dogodilo, ali i što se događa. Prilika je to da oni koji šute i pate u strahu od zlostavljača znaju da nisu sami, a i prilika da barem na jedan dan svi mediji glasno upozore na one koji vrište u tišini.

- Nažalost društvo je otišlo u jednom smjeru da se ne trebamo miješati. Ovo je još jedan dokaz onoga što mi psihijatri i psiholozi desetljećima pričamo, a to je – da se moramo se miješati. Nije taj narcizam niknuo prije tri tjedna i sad se razvio. On postoji cijeli život. Kao društvo smo dužni da se brinemo o ljudima oko nas na pravi način i da im kažemo „NE”. Nekad to spašava puno života. Nekim ljudima je vrlo važno da dobiju odlučno „NE”, rekao je Bagarić.

Što ne treba govoriti ljudima koji tuguju?

Kada se dogodi smrt i gubitak, osobito djeteta i laici i stručnjaci imaju potrebu pomagati. No unatoč dobroj volji i tu treba znati kako.

- Uvijek kažem - nemojte govoriti da vrijeme liječi sve rane. Ta izreka je super, ali ništa vrijeme ne liječi. Liječenje se događa u vremenu. Nemojte govoriti „budi jak i hrabar, ti to možeš izdržati”. U trenutku kada su ljudi doživjeli gubitak i neposredno nakon toga, nemaju osjećaj da išta mogu izdržati. Nemojte govoriti „ne pokazuj pred djecom ili pred drugima” da ti je teško. Dijeljenjem tuge i teškog osjećaja, raspolavljaju se ta tuga i muka. Nemojte govoriti niti rečenice „ono što me ne ubije, to me ojača”. Ako se gubici zaredaju, a ne stignem se oporaviti od jednoga gubitka, onda me ovaj sljedeći sigurno nikako neće ojačati. Nemojte davati niti savjete koji nisu primjenjivi, npr. prestani misliti o tome, nemoj tako jako plakati, zabavi se nečime. Zašto? Zato što ljudi to nisu u stanju. Sve ove prethodne rečenice ljudi izgovaraju, sasvim sigurno, u dobroj namjeri. Ali dobra namjera je važna, ali nije dovoljna, kazala je Lidija Arambašić s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Kako pomoći tugujućim ljudima?

- Najvažnija je stvar da im pošaljemo poruku „tu sam za tebe, kad god trebaš, ako trebaš, zovni me i doći ću k tebi”. Tugujući nastavljaju sa životom bez obzira što im se tragedija dogodila. Budite nekako s njima. Često kažem rečenicu koja možda zvuči isprazno „nema riječi kojima bih izrazila svoju tugu i svoje žaljenje što vam se dogodilo da je umrla ta osoba. Hodat ću s vama kroz taj tunel, bit ću vam suputnica i pomoći vam da kroz njega prođete što manje ozlijeđeni". Budite kraj njih. Slušajte ih. Treba im da prepričavaju što im se dogodilo. To je puno bolja pomoć od onih prethodnih rečenica, dodaje Arambašić.

Tatjanu Velnić nasmrt je pretukao majčin partner, Denisa je u smrt poslala vlastita majka , Nikol su zlostavljala oba roditelja, troje malenih stradali su u zagrebačkom naselju Mlinovi od očeve ruke. Dok se još jednom opraštamo od njih, osvrnimo se oko sebe. Na one koji pate. Tu su, kraj nas.

„Prijavi on-line Red Button, dolaskom u policijsku postaju ili pozivom na broj 192.

Pomognite djeci i ne okrećite glavu, jer šutnjom postajete sudionici u zlostavljanju"

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!