34 godine poslije: Majka još čeka da njezin Miroslav pronađe mir

Na Šokačkom brdu u Iloku već 34 godine plače srce jedne majke. Devedesetjednogodišnja Romana Blašković i danas živi s istom nadom — da će jednoga dana pronaći posmrtne ostatke svojega sina Miroslava, policajca nestalog tijekom pada Vukovara 1991. Svaka vijest o ekshumacijama za nju je nova nada, novo buđenje boli.

– Eto da se nađe, mislim onako, da se vrati kući, nema veze, u zemlju, u zemlju. Znam da ne mogu ja živit i čekati da dođe kad on neće doći više. Ali eto, da je bar tu, da znam da je tu, da se vratio, govori Romana Blašković kroz suze.

Prolaze godine, ali majčina nada ne gasne.

– Teško mi je jako, ne mogu opisati taj bol. Ja sjedim ovdje i počnem jesti, suze mi padaju u tanjur, ja pustim, neću ni jesti, a onda opet mislim, to su suze moje, pa uzmem i nastavim jesti. Svake godine idem i na Ovčaru i na Velepromet, kaže.

Miroslav Blašković bio je vukovarski policajac, poznat kao miran i blag čovjek. Nema dana da ga se ne sjeti njegov prijatelj i suborac Josip Jakobović.

– Dolazio je kod mene kući, moja djeca su njega obožavala, i on njih. Dolazio je u društvu svoje djevojke Dvorke, on ju je zvao Maca. Stalno su bili zajedno, prisjeća se Josip.

'Hajde da popijemo još jedno piće, tko zna hoćemo li ikad više'

Rat se nadvio nad Hrvatskom, obruč se stezao oko Vukovara. Josip pamti njihov posljednji susret, potkraj ljeta 1991. godine.

– Miroslav je pokupio moju ženu od kuće, došao kod mene u gimnaziju, došla je i njegova djevojka, pa smo otišli u Quo vadis. Kaže: 'Hajde da popijemo još jedno piće, tko zna hoćemo li ikad više ovako sjediti'. To mi je ostalo urezano u pamćenje, jer Miroslav je bio dobra duša, kaže Jakobović.

Kad je postalo jasno da se Vukovar više ne može obraniti, Josip ga je pozvao da pođe s njima u proboj. No Miroslav je odbio.

– Rekao je: “Maca neće ići, njoj neće nitko ništa, a ja bez nje neću, jer mene Maca nikada nije ostavila. To je bio njihov zadnji susret, prisjeća se Josip tiho.

U rano jutro 19. studenoga 1991. tridesetdvogodišnji Miroslav Blašković, policajac iz Vukovara, zarobljen je u vukovarskoj bolnici i odveden na Velepromet, mjesto koje je postalo simbol zatočeništva i smrti. Od tada mu se gubi svaki trag.

Posljednji susret u 'stolariji'

Vukovarski branitelj i autor knjige Vukovarski deveti krug, Miljenko Miljković, bio je jedan od onih koji su posljednji vidjeli Miroslava živog.

– Dolazi noć, otvaraju se vrata i ubacuju Miroslava u stolariju, sobu smrti. Kad je ušao, odmah sam ga prihvatio i povukao sebi. Bio je to moj policajac. Užasnuo sam se njegovim izgledom – rana mu je bila svježa, krv već skorena. Nožem je bio rasječen preko čela i sljepoočnice, rekao mi je da mu je jedan četnik nožem napravio križ po licu, prisjetio se Miljković.

Miroslav je te noći ponovno odveden na ispitivanje, ali se nikada nije vratio. Samo se čulo “tu si, mamicu ti…”, psovke, trčanje, i onda tajac. Vapaj: “Al’ ne to!” I bio je kraj. Miroslava nema ni danas, rekao je Miljković.

Svijeća koja se nije ugasila

Njegov prijatelj i suborac Josip Jakobović godinama je palio svijeću za Miroslava na Kamenitim vratima.

– Svaki put kad bih zapalio svijeću, ona bi se ugasila. Koliko god da je puhalo, stalno bi se gasila. I onda, zadnji put, svijeća je gorjela veselo. Znao sam tada da od njega više nema ništa, rekao je kroz suze. Jakobović dodaje da bi volio da se Miroslavovi posmrtni ostaci pronađu, “da mogu prijatelju zapaliti svijeću”.

Grobnica koja čeka sina

Miljenko Miljković kaže da mu je bilo najteže kad je vidio fotografiju Miroslavove majke Romane Blašković, koja i danas živi s nadom da će pronaći sina.

– Najteže mi je bilo kad sam vidio da mu je otac umro, ubila ga je ta bol. Majka je na groblju napravila grobnicu sebi i mužu, a pokraj njih grobnicu od crnog mramora s Miroslavovom slikom i imenom. Tako ga čeka – rekao je.

Majka svakog studenoga zapali svijeću na praznom grobu.

Njezine suze, baš kao i bol suboraca, podsjećaju da potraga za Miroslavom Blaškovićem, jednim od mnogih nestalih branitelja, još traje.