Između dva groba prazan prostor: Sudbina Martina Došena i dalje nepoznata

Potresna ispovijest Tanje Došen Bondže o nestalom ocu Martinu Došenu i stradanju njezine obitelji iz Vukovara otkriva bol koja traje više od tri desetljeća. Unatoč svjedočenjima i dokazima, odgovorni za odvođenja iz vukovarske bolnice i dalje nisu procesuirani.

Pred očima cijelog svijeta, Veselin Šljivančanin zabranjuje Crvenom križu pristup vukovarskoj bolnici. Na snimci koja je obišla svijet stoji na mostu u središtu grada i obraća se predstavnicima Međunarodnog Crvenog križa.

Šljivančani tvrdi: "Ako vas ne zanima što ovdje ginu moji mladi vojnici, od 18, 19, 20 godina, vi ovdje niste dobrodošao čovjek". A zatim dodaje: "I gospodine, ovdje su i večeras ginuli moji vojnici... i gospodine, ovdje je rat".

Govorio je o vojnicima, ali ni riječ o ljudima u bolnici. Njihova je sudbina, pokazat će se, već bila zapečaćena.

Rat je već danima punio bolničke hodnike iscrpljenim i preplašenim ranjenicima i civilima. U posljednjim danima prije pada grada nadali su se evakuaciji u slobodu.

'Mislili smo da će to biti normalna evakuacija ranjenika'

U noći 16. studenoga u bolnici su sklonište potražile i Tanja Došen Bondža i njezina majka. Dva dana ranije doveden je njezin teško ranjeni otac. Poslao je po njih vjerujući da će u bolnici biti sigurni.

Mislili su da će to biti normalna evakuacija, no tada je ušla vojska.

Tanja se prisjeća: "Počeli su se iživljavati na ljudima, izvoditi tko je koga stigao. Svi su ostali u šoku, nismo znali što se događa. Mislili smo da će to biti normalna evakuacija ranjenika, ali vrlo brzo se ispostavilo da to tako neće ići".

Počinje razdvajanje ljudi. Žene i djeca odvedeni su na prednju stranu bolnice. Tanje na tim snimkama nema — ona i majka ostale su s muškarcima, iza bolnice, bez kamera i bez svjedoka. Tamo je ponovno glavnu riječ vodio Šljivančanin.

'Te autobuse će pojesti mrak'

-  Moja mama ga je pitala: “Oprostite, ali gdje idu ti autobusi?” On se okrenuo i rekao: "Te autobuse će pojesti mrak u po bijela dana".

Tanjin otac počinje vikati da ih majka odvede što dalje. Znao je što slijedi. Skida lančić koji je nosio svakoga dana, izrađen na dan Tanjina rođenja, i daje ga kćeri. Pokušava skinuti i prsten s monogramom, obećan sinu.

-  Rekao je: 'Ljubice, skini mi taj prsten, obećao sam Alenu.' Mama je rekla: 'Ja tebe ne sahranjujem, neću ništa skidati''. A on je rekao: 'Skidaj, jel’ vidiš ti što se događa', prisjeća se Tanja.

Prsten nije uspjela skinuti. Lančić je jedina uspomena koju je Tanja ponijela iz bolnice, i danas ga nosi na srcu - jedina opipljiva veza s ocem koji je odveden i ubijen na Ovčari.

Dvadeset i devet godina nakon pada Vukovara, Tanja Došen Bondža i dalje traga za istinom o ocu Martinu Došenu i članovima svoje obitelji. Njih dvanaest poginulo je u ratu, a devetero je živo dočekalo pad grada – da bi potom bili ubijeni i do danas se vode kao nestali.

Potraga za pravdom

Tanja Došen Bondža kaže da joj nitko ne može reći da je njezin otac nestao: " Meni nitko ne može reći da je moj otac nestao, zato što sam ja živi svjedok da je netko njega nasilno odveo. Žao mi je što nitko nikad za to nije odgovarao". 

Zajedno s majkom Ljubicom, Tanja je svjedočila pred Haaškim sudom u procesu protiv 'vukovarske trojke'. Tada je detaljno opisala okolnosti pod kojima je njezin otac odveden iz vukovarske bolnice.

-  Taj čovjek ju je pitao: 'Pa tko ste vi?', a ona je rekla da je supruga Martina Došena. I on je rekao: 'Ooo, Martin Došen, zašto on nije u autobusu?'. Mama je rekla da nisu mogla nosila u autobus, zato je spušten tu pored autobusa. Onda je on rekao da će dovesti kamion da ga se ukrca. Pitala ga je može li netko ponijeti njegove stvari, a on je rekao da njemu te stvari neće trebati, svjedočila je Tanja 2006. godine.

Njezina majka Ljubica dodala je: "Ja bih možda oprostila da je moj muž uzeo pušku, da je uzeo taj isti Srbin pušku i da su pucali jedan na drugoga. Ali ranjenike ubijati, ljude koji se ne mogu braniti, koji su nenaoružani, to je zločin koji se mora kazniti. Ja vas molim u ime supruga, majke i djece, da ih se kazni.

Presude počiniteljima nazvala je „sramotnima“.

Ne odustaju od istine

Unatoč godinama, u Tanji i dalje tinja osjećaj da nije učinjeno dovoljno kako bi odgovorni odgovarali.

- Smatram da sam imala dovoljno dokaza da podnesem privatnu tužbu, ako ništa drugo, bar u odsutnosti. Ja znam da njega Srbija neće izručiti, ali možda bi meni duša bila mirnija da sam to napravila. Sad mi je žao što nisam. Nažalost, ni danas ne postoji optužnica koja ga tereti za ono što je napravio u vukovarskoj bolnici, a napravio je veliko zlo, rekla je misleći na Veselina Šljivančanina.

Tri desetljeća neogdgovorenih pitanja

Ulazak hrvatskih snaga u Vukovar 8. lipnja 1997. probudio je nadu. No Tanja i danas vidi tragove rata – jednako kao i u razrušenoj zgradi vukovarskog kolodvora, obrasloj korovom, ispod koje se isprepliću njezine najteže uspomene.

Prisjeća se i svoje bake Marije Došen, koja je sanjala povratak u grad i potragu za djecom: "Ona je stajala na kolodvoru, lomila ruke i plakala jer za nju nije bilo mjesta u Vlaku slobode. Živjela je samo zato da se vrati u Vukovar, da nađe svoju djecu. Sahranila je kćerku i dva unuka, ali tri sina nije našla".

Marija Došen umrla je 2002., a sinove nije dočekala. Ove godine ekshumirani su i pokopani najstariji i najmlađi – Tadija i Ivan. Između njihovih grobova ostala je praznina – grobnica koja čeka Martina Došena.

- Koliko sam sretna što su našli posmrtne ostatke stričeva, toliko sam tužna što oca još uvijek nisu našli. Nada umire posljednja, kaže Tanja.

Gola zemlja između dvaju spomenika simbol je ne samo jednog neispisanog imena, nego i trideset godina neodgovorenih pitanja. Rat je završio, ali Tanji vrijeme ne liječi rane.