U Škabrnji i Vukovaru emocije kao da je bilo jučer

Istoga dana kada je slomljena obrana Vukovara, u Škabrnji, malome malome mjestu u dalmatinskom zaleđu, agresor je počinio još jedan strašan zločin. Mučki su ubijena 43 civila i 15 hrvatskih branitelja. U spomen na žrtve, tužna je kolona sjećanja još jednom prošla Škabrnjom.

Korak po korak, u tišini, koračala je kolona sjećanja niz istu onu ulicu kojom je neprijatelj 1991. ušao u selo. Prošla je 31 godina, no emocije su snažne kao da je bilo jučer.

U koloni cijelo selo, nešto više od dvije tisuće Škabrnjana i više tisuća ljudi iz cijele Hrvatske. Bio je u koloni i predsjednik države i ministri, rame uz rame.

- Dostojanstveno, u miru, došli smo odati počast svim žrtvama, izjavio je potpredsjednik Vlade, ministar prometa Oleg Butković koji je koračao uz predsjednika Zorana Milanovića.

- Naravno da bol uvijek ostaje, sjećanje ostaje, ali život mora ići dalje. Moramo živjeti, moramo i oprostiti, u konačnici i složiti suživot, kazao je u Škabrnji ministar obrazovanja i znanosti Radovan Fuchs.

U tužnoj koloni, jedna je činjenica najviše ražalostila i proslavljenog ratnog generala.

- Što za taj zločin nitko do dan danas nije odgovarao, rekao je ratni general Rahim Ademi.

Za slobodu Hrvatske, 86 ljudi u Škabrnji dalo je život . Vijenci i svijeće na spomen obilježjima položila su brojna izaslanstva. Tuga i bol nakon svih ovih godina prerasli su u ponos i zahvalu. Dok je suze u oku nikad neće umrijeti, dok je sjećanja, uvijek će se pamtiti. 

O tome kako je dan koji je zauvijek promijenio živote onih koji su preživjeli, pogledajte u javljanju Ante Kolanovića iz Škabrnje.

- Taj dan promijenio je i život naše gošće. Vukovar je imao svoju Majku Hrabrost, Katu Šoljić koja je izbugila četiri sina, a Škabrnja ima Evu Šegarić. Ona je izgubila i pred očima su joj ubili tri sina i supruga. Iz te obitelji Šegarić ostale su žive samo dvije sestre, odnosno dvije kćeri Eve Šegarić. Jedna je naša gošća, ona je Milena Babić, najavio je Ante Kolanović.

- Na žalost, vidjela sam cijelu tu situaciju. U naručju bratovo dijete, vidjeli smo kako dolaze tenkovi pokraj kuće. Odmah sam pošla po mamu i tatu. Rekla sam, nije nam ovdje stajati, moramo se povlačiti. Pod kišom metaka i granata mi smo petsto metara od kuće uspjeli se maknuti u jedan podrum. Kada smo ušli, još više smo kaosa izvana čuli, granate, paljenje kuća, nebo se rušilo. Unutra nam se tlo pod nogama treslo, mučnina nas je uhvatila od straha i šoka. Povraćamo, a odjednom četnik na vratima i kaže - izlazite ili ćemo vam baciti bombu. Počeli smo izlaziti, bilo nas je dosta, ispričala je o početku užasa.

- Odmah su starce među nama pobili. Među njima, ja nalazim mojeg oca, preko njega mrtva preskačem. Ispred njega gledam, mama gleda u mene, ja u nju, stisnemo se jedna uz drugu. Tenk prilazi jednom našem susjedu i okreće se tenk. Pitamo se Bože, što je s nama. Oni nas psuju, viču, vrijeđaju. Četnik do četnika, naoružani do zuba, vuku nas. Viču, gdje su ustaše, gdje vam je vojska. Oko nas, gdje god se okrenemo, leže naši mrtvi, rekla je.  

Kaže, u toj strašnoj ekipi nije nikog poznatog vidjela. Svi su bili dobro naouržani.

- Vidjela sam i grupu žena, među njima samo sam prepoznala Zoranu Banić, koja je vadila krv meni i mami. S mamom sam često bila kod doktora u Zemuniku i čak nas je Zorana Banić jednom vratila u Škabrnju iz Zemunika. Za druge, ne mogu nikoga reći po imenu, jesam znala iz viđenja, ali ne mogu ništa tvrditi, kazala je.

Za brata koji joj je umro prije tri godine, kaže, ovo ga je dosta uništilo.

- On je tog dana jedva izvukao živu glavu iz Škabrnje. Na koljenima je ispuzao, koljena su mu bila ranjena, rekla je. Dodala je da za njega nisu znali dugo da je živ.

- Kada me nazvao, boju glasa nisam mu prepoznala. Mi smo svi bili ludi, nenormalni, uplašeni. Bili smo strašila, jad, tuga i žalost. I danas me noću to budi, ja bježim, vidim oca mrtva, vidim braću mrtvu, susjede, strica... Sve te slike uvijek su mi pred očima što sam taj dan vidjela u Škabrnji.

- Oprostit se može, ali se zaboraviti ne može. Dok sam živa, to će sa mnom ići. Mi se s time nosimo, s tom tugom i boli živimo i dalje. Ali ne znam tko to može zaboraviti, u jednome danu izgubiti tri brata, oca, da ne nabrajam, sve moje su pobili, i strica i tetinog sina, strinu, prvog rođaka, sve moje dobre susjede. Sve su nas pomlatili, posvjedočila je o patnjama koje i danas žive.      

Politika pomirbe jedina je važna za budućnosti, poručuje premijer Plenković

Trideset jednu godinu nakon teških stradanja u Domovinskom ratu povlači se pitanje suživota i pomirbe. I danas se komentiralo jučerašnje okretanje leđa SDSS-ovoj potpredsjednici Vlade Anji Šimpragi u Škabrnji i puštanje vijenca izaslanstva SDSS-a u Dunav u Vukovaru za sve stradale.

- Neki mediji ističu da je SDSS došao baciti vijenac žrtvama Vukovara, no to nije tako. Oni su došli baciti vijenac srpskim žrtvama Vukovara. Ja nemam ništa protiv da oni dođu, bace vijenac srpskim žrtvama koji su stradali u agresiji na Vukovar. Znamo koja je konotacija te poruke. Ne možete biti dobrodošli i doći 17. provocirati, zapravo pokušati samo isključivo zbog 18. (studenog) provocirati, rekao je vukovarski gradonačelnik Ivan Penava danas u Vukovaru. 

- Želio bih da nema tijekom ovih dana, koji su teški, mučni za hrvatsku, podijela, teških riječi međšusobnih uvreda. Mislim da je prošlo već dosta vremena i svatko onaj tko poštuje hrvatsku državu, tko poštuje hrvatsku žrtvu dobrodošao je u Vukovar, poručio je danas predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković.

U Koloni sjećanja u Vukovaru danas je bio i predsjednik Vlade Andrej Plenković, koji je također komentirao jučerašnji događaj u Škabrnji kojem je i sam prisustvovao. Imao je istu poruku.

- Politika pomirbe, politika suživota, jedina je politika koja je bitna za budućnost. U Škabrnji su počinjeni strašni zločini, mi razumijemo osjećaje obitelji žrtava. Ono što smatram da je dobro jest da je predstavnica SDSS-a, koja je potpredsjednica Vlade, došla i da je odala počast žrtvama, izjavio je premijer Plenković.

Potpredsjednik Vlade Oleg Butković u Škabrnji je kazao kako razumije ljude koji su doživjeli teški zločin za koji nitko nije odgovarao i izgubili svoje najbliže, ali i kako treba smoći snage da počnemo živjeti normalno.

- Razumijem ja te ljude, nisu to napravili iz političkih, nego iz emotivnih razloga, komentirao je jučerašnje okretanje leđa Anji Šimpragi.

- Živimo 30 godina nakon Domovinskog rata i moramo svi zajedno smoći snage da, ne oprostimo, moramo i oprostiti i naravno, riješiti to pitanje jednom za svagda i početi živjeti u jednoj normalnoj državi. Teški su to trenuci i razumijem to, ali vjerujem da će biti bolje, rekao je Butković.