Vedrana Pribičević o pretilosti: Komentatori na internetu su mi željeli smrt

Kako žive ljudi koji su drugačiji od većine - u ovom slučaju oni koji imaju prekomjernu tjelesnu težinu? Vedrana Pribičević, ekonomska stručnjakinja, kaže da je već godinama, i to najčešće anonimni ljudi, maltretiraju zbog pretilosti. Šalju vulgarne poruke, žele smrt i ismijavaju je. Čak se javljaju i na njezino radno mjesto i to samo zato što ima previše kilograma.

Vedrana se s kilogramima bori cijeli život i zna da su opasni za zdravlje.

- Kada imate više kilograma, ne možete to sakriti, osim ako se ne zatvorite u kuću i ne izlazite. Naravno, ako ljudi misle da im je to okej biti pretili, to je u redu. Mislim da ne trebamo ljudima nametati ono što mi mislimo da je ispravno, niti dobrohotno reći "ali jesi ili pokušala ovo ili ono." Možda jesu, možda nisu. To je osnovna pristojnost, kaže Vedrana.

Njezina majka imala je sličan problem. Vedrana dugo vremena nije imala dijagnozu. Još u djetinjstvu "dijagnosticirali" su joj intolerancije na glukozu, no to nije bila dijagnoza, nego nešto što su joj, kako kaže, napisali zato što nisu znali što joj je.

- Ja sam uvijek imala višak kilograma, nekad manje, nekad više. Baka me konstantno hranila zato što sam vrištala od gladi. Bila bih konstantno gladna, a normalno da će mi baka dati jesti. Liječnici prije više od 30 godina nisu znali puno toga o pretilosti. Tada je jedan od načina liječenja bio da me roditelji odvedu u bolnicu na mršavljenje. Smatralo se prihvatljivim da vi svoje dijete odvedete u bolnicu i ostavite ga tamo, oni vas zatvore na odjel i daju vam 500 kalorija dnevno, prisjeća se Vedrana.

Boravak u bolnici bi trajao oko četiri tjedna, roditelji bi to napravili najčešće preko praznika dok bi druga djeca bila na moru. Vedrana je imala oko osam godina, nije joj bilo jasno zašto je tamo zatvorena. Nitko nije znao što joj je i što joj se metabolički događa. Bila bi svakih dva sata gladna bez obzira na to što bi pojela.

U svakodnevnom životu susreće se s mnogim problemima zbog prekomjerne kilaže

Vedrana je svojedobno imala trakicu u želucu i u tom periodu je smršavjela. Tada je imala oko 75 kilograma, međutim, trakica je uzrokovala određene probleme zato što je bila stegnuta. Zbog nje je često povraćala, hrana bi se zadržavala, tako da su joj je na kraju izvadili.

U svakodnevnom životu susreće se s raznim problemima zbog prekomjerne kilaže.

- Prva stvar je ustajanje s poda. Ako završiš na podu, nećeš se moći dignuti. Ja imam prednost što imam relativno više inzulina od drugih ljudi. Inzulin djeluje anabolički, pa imam relativno veliku mišićnu masu, što mi omogućava da bolje upravljam svojim tijelom nego drugi koji to nemaju. Dakle, prilično sam mobilna za nekoga tko ima toliku kilažu, objašnjava.

- Drugi problem je pokretljivost. Kako obući čarape, kako obaviti osobnu higijenu. To je prilično teško ako imaš puno kilograma, pogotovo za ljude koji na kraju završe u krevetu i više se uopće ne mogu podići, ističe Vedrana.

- Drugi problem je, naravno, što obući. Ili ćeš uvijek imati nešto dugačko, da pokriješ tijelo, da se ne vidi. Naravno, ne možeš to sakriti, drugi će ionako vidjeti da imaš višak kilograma. S druge strane, tu je pokret "body positivity", koji kaže da nije važno ako imaš višak kilograma – možeš se odijevati isto kao i drugi, samo u većem broju, govori.

- Treći problem je, na primjer, mjesto u avionu. Vjerojatno bih mogla stati u jedno mjesto, da se malo stisnem, ali često kupujem dva mjesta kako ne bih smetala drugim ljudima. Ne želim da me ljudi gledaju kao da sam čudak. Tako mi je lakše – i meni i njima, kaže Vedrana.

"Trolovi" na internetu poručivali su da joj žele smrt

Vedrana nema problema s onim što ljudi pišu o njoj na internetu. Veliki je zagovornik slobode govora i smatra da postoji pravo da je netko osuđuje. To pravo daje ljudima. Međutim, u jednom trenutku je podvukla crtu.

- Dolazili su na moju Facebook stranicu, na stranicu institucije u kojoj radim, gdje sam objavljivala samo nešto o ekonomiji. I to me smetalo. Posebno me smetalo to što su neki ljudi s vremenom počeli slati poruke na moj službeni e-mail. To je apsolutno neprihvatljivo. Ne znam jesu li ti ljudi poludjeli ili što s njima nije u redu, ali ne možeš u službenoj komunikaciji tako nešto slati. Ako mi netko pošalje poruku na Facebook, mogu je filtrirati kao spam, ne moram je čitati, ali službenu komunikaciju moram čitati. Ne mogu to preskočiti. I tada sam rekla "u redu, više neću šutjeti", prisjeća se Vedrana kojoj su ljudi upućivali razne uvrede; željeli su da umre, da joj amputiraju noge...

Danas javno govori o tome i s tim je u redu. Dobila je priliku govoriti javno, bez srama, i to je za nju bila jedna vrsta oslobođenja. Želi naučiti ljude kako da suosjećaju s drugima koji imaju probleme - kako razmišljaju, kroz što su prošli - kako bi svi međusobno bolje razumjeli patnju drugih.

Mentalni problemi su počeli kada se više nije htjela probuditi

Vedrana je dugo mislila da je otporna na uvrede. Međutim, primijetila je da se to s vremenom nakuplja u njoj i stvara fiziološku reakciju u tijelu; tjeskobu i unutarnju bol.

- Objasnila sam to psihijatrima kao osjećaj koji imaš kada prekineš s nekim. S tim sam se budila svako jutro. Bilo je prilično grozno, kaže.

Tada su, kaže, počeli mentalni problemi. Međutim, dogodila se situacija koja je Vedranu ohrabrila i promijenila njezinu perspektivu. Naime, svaki dan bi u šest ujutro odlazila na plivanje, gdje bi susrela ljude koji su prema njoj imali drugačiji pristup.

- Bilo je tamo nekih jako zgodnih tipova, koji imaju savršena tijela i bave se triatlonom cijeli život. Govorili bi mi: "Svaka čast, samo tako nastavi, wow, ti si ovdje svaki dan." Onda bi došli i malo mi ispravili tehniku. Ljudi su me vidjeli, doista su me vidjeli i onda su empatizirali i vidjeli su koliko mi je teško. I tih par lijepih riječi su promijenili moju perspektivu i pomislila sam: "Pa dobro, ipak se želim probuditi ujutro jer želim ići na bazen i želim plivati". Ti ljudi su mi bili na neki način inspiracija, zaključuje Vedrana.