Izložba "Tamo gdje me nema": Suncem oslikane uspomene

U zagrebačkom Koperniku otvorena je izložba “Tamo gdje me nema” antropologinje i umjetnice Ize Kavedžije. Plava cijanotipija u njezinim radovima postaje trag odsutnosti, a izložba je dio programa Poljske kulturne udruge Kopernik. Priču o tehnici, memoriji i zajednici koja je izložbu podržala donosi Janko Debeljak.

- Cijanotipija je stara povijesna fotografska tehnika, jedna od najranijih. U njoj se papiri ili platno premazuju fotosenzitivnim premazom i izlažu suncu. Ono što je izloženo suncu postaje prusko plavo, ono što je zaklonjeno ostaje bijelo. Ono što je meni zanimljivo u primjeni te tehnike je upravo ta bjelina, upravo ono što je zaklonjeno, upravo ono čega nema i to mi se najviše svidjelo u primjeni ove tehnike. Izložba se zove tamo gdje me nema, zbog toga što se poigrava upravo tim praznim prostorima u slici cijanograma, istaknula je Iza Kaveđija, autorica izložbe.

- Budući da nam je Mikolaj Kopernik u imenu, upravo cijanotipija koja nastaje uz pomoć sunčeve svjetlosti je zanimljiva za taj tip izložbe koju organiziramo. Svakako cijanotipija nosi cijeli niz različitih značenja. To je ta jedna forma koja je zanimljiva zbog toga što s jedne strane priroda sudjeluje u stvaranju slike, a s druge strane sam autor s kompoziciju ideju i pokušaj ukomponiranja nekakve svoje ideje, svoje misli, navodi Jolanta Sychowska, predsjednica PKU „Mikolaj Kopernik“.

- Bavim se terenskim istraživanjem kao antropolog i prisustvo na terenu je jedna od naših glavnih metoda istraživanja. U vrijeme COVID-a, naravno kao i svi drugi, nismo mogli putovati i putovanje u Osaku bilo mi je onemogućeno. Moji su prijatelji i kolege poslali fotografije svojih svakodnevnih šetnji, svakodnevnih događanja. Ja sam onda uz te fotografije umontirala svoje odsustvo. Upravo se ova serija zbog toga zove "Tamo gdje me nema". Nastala je u vrijeme pandemije ali progovara o nekim temama koje mislim da su zanimljive i šire. Odsutni smo s mnogih mjesta koja su nam možda zbog nekog razloga važna. U ovom našem manjinskom društvu također odsutni smo i svojih gradova odakle potječemo. Rođena sam u Krakovu i tamo me također nema, dodaje Kaveđija.

- Iza Kaveđija je članica naše udruge od svoga djetinjstva. Bez obzira na to što već godinama ne živi u Zagrebu, živi u inozemstvu. Ona je inače profesorica antropologije na Cambridgeu. Dakle ima jednu veliku značajno znanstvenu karijeru, ali se bavi i likovnim stvaralaštvom, rekla je Magdalena Najbar-Agičić, glasnogovornica PKU „Mikolaj Kopernik“.

- Pri izradi cijanograma najvažnije je promiješati fotosenzitivnu mješavinu. Ona ima svoju specifičnu recepturu. Kad se elementi, aktivni elementi promiješaju oni postaju osjetljivi na svijetlo. Tako da je inicijalno premazivanje tog fotosenzitivne tekućine na papir važno raditi na nekom mjestu koje je mračno i zaklonjeno. Ti se papiri tek suše. Tek kad su papiri posve suhi moguće ih izložiti danjem svijetlo. Postupak je u Hrvatskoj gdje je sunce vrlo jako izuzetno brz. Tako da je bitno osmisliti unaprijed kompoziciju i složiti elemente na papir u tom obliku u kojem ih već želimo vidjeti. Nije moguće do kraja kontrolirati ono što ćemo dobiti. Posebno kad se radi o prirodnim materijalima. Velik dio radova koje možete vidjeti ovdje u prostoru slikani su da tako kažem izravno. Drveće, iglice, lišće slažu se na papir. Papir se izlaže svjetlosti i ono što je ostalo zaklonjeno ostaje bijelo na slici, ističe Kaveđija.

- U ovoj prostoriji imamo dva segmenta izložbe. Prvi se naziva popravak. U izradi cijanotipija važno je fiksirati završnu sliku tako da se pere pod tekućom vodom. Nije svaki papir dovoljno čvrst da izdrži taj pritisak. U nekim slučajevima dolazi do oštećenja u papiru. Kad je upravo to što je uništeno najzanimljivije. U jednom dijelu izložbe pokušavala sam popraviti na vidljive načine ono što je uništeno ispiranjem. Popravak je kao takav dosta zanimljiv zato što su teme popravka i održavanja neglamurozne teme. Najčešće u suvremenom društvu ono što nas zanima je izrada nečeg novog. A popravak se čini nečim poprilično otrcanim i neinteresantnim. Međutim, čini mi se da ono što naš život i naš svijet čini mogućim je upravo veliki broj malih popravaka i malih činova održavanja, dodala je.

- Plavim otiscima na bijelom papiru Kaveđija istražuje odnos prostora i vremena. Trenutaka koji ostaju iza nas. Plava boja cijanotipije ovdje postaje prostor sjećanja. A odsutnost ima jednaku snagu kao i prisutnost, naveo je novinar Janko Debeljak.

-  Razgovarala sam s autoricom izložbe. Pokušala mi je objasniti postupak izrade slika. Moram priznati da zvuči jako teško nakon što čujete što je potrebno za izradu ovih slika. Zadivljena sam njezinim radovima i izložbom, kaže Emilia Bala, savjetnica - konzulica u Veleposlanstvu Republike Poljske.

Ivana Elezović koja je posjetila izložbu prvo što je pomislila pri ulasku je ajme koliko toga. 

- Vidi se da je jako puno toga Iza producirala i jako je impresivno to vidjeti u ovom prostoru. Ta plava boja tako dolazi jako do izražaja i zanimljivo je vidjeti kako u toj jednoj nijansi se jako puno toga može prikazati.

Maja Silov Tovernić je pomislila da se nalazi u nekoj začaranoj šumi.

- Ovo jako magično djeluje na mene, pomalo i nadrealno zbog boje.

Damir Agičić je uočio raskoš plavetnila s jedne strane i askoš šuma u jesen s druge strane.

- Ti radovi rađeni su tehnologijom koja mi nije bila poznata, Ono što sam čuo na otvorenju i vidio u prospektu izložbe je u istinu svake pohvale autorici, rekao je Agičić.

- Ovdje se svaki tjedan nešto događa. Dolaze mnogi ljudi. Ne samo Poljaci nego i Hrvati. Blisko surađujemo s veleposlanstvom, istaknula je Bala.

- Poljska kulturna udruga djeluje već 36 godina i doista smo jako, jako aktivni. Funkcioniramo prvenstveno zahvaljujući pomoći Savjeta nacionalnih manjina u Hrvatskoj. U projektima koje imamo planirane za ovu godinu imamo s predstavnikom Poljske manjine grada Zagreba, imamo jedan zajednički projekt. To je bista gradonačelnika Zagreba koji je bio poljskog porijekla, Mošinskog, i namjeravamo to krajem ljeta ili početkom jeseni realizirati taj projekt i postaviti ga u Parku Mošinskog, naglašava Sychowska.