Požurite konji moji

Podijelio je sudbinu sunarodnjaka – Srba s Korduna – i u ljeto 95. nakon ratne Oluje izbjegao u Srbiju. I on govori kao i mnogi moji sugovornici prije njega: Jedva sam se čekao vratiti u svoje selo, u svoj zavičaj. Sve mu je nedostajalo. I šuma, i brijeg ponad nje i izvor s kojeg se u izbjegličkim godinama napajao. A onda je prelomio i rekao – Vraćam se. Sad je tu, na svom Kunić brdu.

DOBAR GLAS

Upoznali smo se prošle zime snimajući aktivnosti KUD-a Kordun iz Krnjaka. Bio je njihov časnik za vezu s medijima. Već odavno čuo sam za njihove plesačke vrline i za pjevačku grupu čiji se glas nadaleko čuje. Samo mi je trebao ključ za tu bravu. Od prijatelja Čedomira Studena iz Vojnića dobio sam njegov broj i jasnu uputu – budi izravan i jasan i sigurno će pristati na snimanje. Tako je i bilo.

Slobodan Kunić prepoznao je te zime onu želju koju gajim prema snimanju priča iz srca Korduna, iz kraja koji plijeni ljepotom. Iako formalno nije voditelj KUD-a, organizirao je u nekoliko dana sve što sam zamislio i smatrao potrebnim za snimanje. Pa i više od toga. Upravo ta gorljivost u zalaganju za Kordun vratila me je opet Slobodanu.

KORDUN SE BUDI

Doći na Kordun zimi lijepo je iskustvo. Ali proljeće je doba u kojem taj kraj, koji je vazda gospodarima služio kao obrambeni štit, procvjeta ljepotom. Uostalom, njegova geografska raznolikost, taj prelazak iz nizinske prema gorskoj Hrvatskoj već na papiru sugerira da Kordun može ponuditi čudo toga. U praksi i stvarnosti teško je naći riječi i opisati kraj u koji nas je odveo Slobodan Kunić. 

Onako kuštrave jake kose, bogate brade i toplih očiju, dok sjedi na vrhu proplanka iznad rodne kuće čini se kao dobar div koji čuva bregove i dolove. Sada smo u središtu Korduna, ponosno kaže – općina je Krnjak, selo Suhodol Budački, na Kunića brdu. To brdo moj je život. Ovdje sam rođen, tu proveo djetinjstvo i mladost i onda spletom nesretnih okolnosti morao napustiti svoje selo. Tu Bobo, kako ga zovu oni koji ga poznaju, zastane i proguta knedlu. Puštam ga da odmori misli, da oblake prošlosti rastjera tišina koja nas je obuzela dok sjedimo na Kunića brdu.

OD NEMILA DO SVEGA DRAGOGA

Život u izbjeglištvu užasan je jer nisi na svojem. Sve što je bilo lijepo u mojem životu ostalo je tu. I baš je taj moj rodni kraj bio okidač da prelomim sve, ostavim tamo izbjeglištvo, posao, neku nejasnu budućnost i vratim se u sadašnjost, vratim se na Kordun.

Znao je Bobo da nije lako kretati od nule i dizati opet imanje iz pepela. Ali ništa ga nije moglo spriječiti da ostvari ono o čemu je sanjao u dugim izbjegličkim noćima. Nije se toliko radilo samo o meni nego i o mojim precima koji me, vjerujem, odozgo gledaju i sretni su što se opet jedan Kunić vratio na zemlju koju su mi oni ostavili u zavjet.

O LJUDIMA I KONJIMA

Nije časio časka. Čim se vratio, a zajedno s njim i njegovi majka i otac, krenuo je krčiti polja koje su pojele šume. Kada je njih učinio podatnima, nabavio je i konje. Prvu i najveću ljubav. Izvodi nam iz štale Sokola.

Čim ga vidite obuzme vas strahopoštovanje prema njegovoj veličini i ljepoti. On je moj ljepotan, ima 4 godine, rasplodni je pastuh. Vruće je i muhe nalijeću na njegove slabine, a to Sokola ljuti. Sve je nemirniji i Bobo ga teško zadržava mirnim. Vraća ga u hlad štale bacajući još pogled prema njemu prije nego zatvori vrata.

Svaki dan ih timarim, čistim, hranim. Moja je obitelj bila konjušarska, to je dio naše povijesti. Srećom, tu je i obitelj Matijević nedaleko od mene, i oni drže i konje i kola i razmišljamo da sve to upregnemo u neki seoski turizam. Pa me vodi do natkrivenog dijela dvorišta gdje drvena kola čekaju bolje dane. Bobo vjeruje da ona uskoro i dolaze.

A SUTRA…

Šutio je dugo, zagledan negdje daleko iza mojega ramena, kada sam ga pitao kakva budućnost čeka Kordun. Ovdje treba raditi. Onaj tko ne voli raditi za ovaj kraj nije. Tu se radi od jutra do dubokog mraka.

Volio bih da se narod vrati na ognjišta. Da zaživi opet barem toliko da možemo reći da nismo sami u ovom sve pustijem kraju. Provesti život u ovoj ljepoti Korduna već je nagrada za sav trud. Meni je sreća pojesti jednom u danu, napiti se vode i slušati ovu tišinu. Veća je to sreća nego vreća novca. Veća. 

Zna to Bobo. Zato se i vratio na svoje. Za svoju dušu. I mir u njoj.