Afganistan tone u katastrofu, obitelji zbog gladi prodaju djecu

Svake se godine u svijetu prisilno uda 12 milijuna djevojčica prije svoje punoljetnosti, odnosno svake dvije sekunde jedna, pokazuju podaci UN-a. Maloljetnički brakovi najviše se prakticiraju u Africi i Aziji. Od dolaska talibana na vlast prije pola godine u Afganistanu - cijene hrane drastično su porasle, zaposleni ne primaju plaću. Mnoge obitelji stoga se odlučuju na prodaju svoje djece, i to sve mlađe dobi. 

Sve djevojčice i sedmomjesečnu bebu obitelj iz Afganistana prodala je za udaju - nemaju što jesti i morali su ih prodati, kaže majka.

Abdul Ghani prodao je petogodišnju kćer Hajiru, ali mu novac nikad nije isplaćen jer je u jednom od nedavnih potresa Hajira slomila nogu. Prodao ju je, kaže - prije ozljede i sad ima dug oko 1050 američkih dolara, koji ne može platiti. Obitelj je uspjela prodati Hajirinu devetogodišnju sestru Salehu. Prodali su me zbog gladi, kaže Saleha.

Dogovoreni brakovi u zabačenim dijelovima Afganistana uobičajeni su. Mladoženjina obitelj isplati novac kad je dogovor postignut, a dijete obično ostaje s roditeljima dok ne navrši najviše 15 godina. Što je bijeda veća, cijena je niža, a dob za napuštanje doma manje važna. Prodaju i sinove, ali ne tako često. Oni odlaze u obitelji bez vlastite djece. Talibani su zabranili prisilne brakove. Zbog njihove vlasti međunarodne je pomoći manje.

- Ogroman je problem u Afganistanu, za ljude je to strašno. Oko 23 milijuna ljudi ne zna kad će imati idući obrok, upozorava glasnogovornica Svjetskog programa za hranu u Afganistanu Shelley Thakral.

Osiromašen, opustošen ratom, sušom i poplavama Afganistan sve dublje tone u katastrofu. Očajni ljudi preklinju svijet - "nemojte nas ostaviti". 

Djeca na sjeveroistoku zemlje trpe i umiru od bolesti koje se mogu spriječiti. Dvogodišnju Arezo života je stajala hladnoća u šatoru u kojem je živjela uglavnom gladna. U bolnici je Asiya - 14-godišnjakinja prodana u brak čeka porođaj. "Jako se bojim za sebe, mogla bih umrijeti", kaže. U afganistanskim bolnicama nema lijekova, nedostaje liječnika, oni koji rade mjesecima nisu primili plaću.

S 18-mjesečnim sinom i sestrom uz cestu za Kabul Gulnaz, izbjeglica iz Kunduza, satima prosi. Kad imaju sreće, kući se vrate s 20-ak kuna. Djeca joj nemaju što jesti, gladuju. Zima je, a oni nemju ni pećnicu ni drva za grijanje - nemaju ništa. 

Ništa nemaju ni ljudi ispod kabulskog mosta Pul-e-Sukhta. Ovisnici su se tu oduvijek okupljali, sada ih je samo mnogo više. Ima muškaraca, žena i djece. Ispod mosta svake noći umre četvero ili petero ljudi.

U životu i smrti ovi ljudi sudbinu dijele s psima koji udišući dim postaju ovisni o drogama. Dok su živi, ljudima služe kako bi se uz njih ugrijali, a kad umru, u agoniji okruženi ravnodušjem, i psi kao i ljudi završe u blatu i smeću, odbačeni uz rijeku.