Gotovo je sablasno mirno na granici Ukrajine i Rusije

Stanje na istoku Europe iz sata u sat sve je napetije. Zapad i Rusija međusobno se optužuju za izazivanje napetosti. Kijev poručuje da nema mjesta panici i stvaranju ratne histerije jer se Ukrajina ne boji moguće ruske invazije. Neke zapadne zemlje počele su evakuirati diplomatsko osoblje, svoje državljane upozoravaju da ne putuju u Ukrajinu.

Vjetar i snijeg, siječanjska hladnoća na istoku Europe. Gotovo je sablasno mirno na granici Ukrajine i Rusije, dok su istodobno oči svijeta uprte u ravnicu, moguću pozornicu novog rata na Starom kontinentu. Pripadnici ukrajinskih postrojbi napeto prate hoće li se što pojaviti iza obzorja.

- Imamo pripremljene posebne rezerve te je teritorij opremljen nadzornim kamerama kako bismo uočili rane znakove napada i mogli upozoriti oružane snage koje će poslati obrambenu potporu, govori pukovnik Jurij Trubačov iz Ukrajinskih snaga za obranu granice.

Dvadesetak kilometara dalje je grad Harkiv. Ondje vlada privid normalnog života. Ali svi su svjesni da bi odjednom mogli postati zaleđe prve crte bojišta.

- Kao da smo na rubu nečeg jako strašnog i užasnog, tako da - da, mogu reći da se bojim, kaže stanovnik Harkiva Viktor Pičugin.

- Mi Ukrajinci, kao što je Viktor rekao, smo zaista miroljubiv narod, ali ako nam netko ponovno pokuša uzeti slobodu, mi ćemo uzvratiti, dodaje Julia Napolska, stanovnica Harkiva.

Katerinivka je selo u Luganskoj oblasti, na istoku Ukrajine. Tijekom borbi u Donbasu sredinom prošlog desetljeća bilo je na "ničijoj zemlji", između ukrajinske vojske i proruskih separatista. Od 2018. kontrolira ga Ukrajina. Malo je ljudi ostalo. Uglavnom stariji.

- Svi čekamo mir. Ne mogu nas posjetiti ni naša djeca ni unuci. Oni su već odrasli, moj unuk ima već 13 godina. Želim ga vidjeti i on želi doći ovdje, ali ne dolaze. Oni bi htjeli doći ovdje, ali ja vičem na njih i ne dopuštam im, kaže jedna stanovnica Katerinivke.

Dani prolaze u napetosti i iščekivanju

Katerinivka je sada na 800 metara od crte razdvajanja. Praktično na samoj mogućoj bojišnici. Vojnici su u rovovima, dani im prolaze u napetosti i iščekivanju. Uzdaju se u NATO, vjeruju da će njihova zemlja postati članica tog saveza. To je pitanje i izravni povod cijeloj drami. Moskva de facto sebi daje pravo zabraniti ulazak druge države u međunarodne asocijacije.

- Mislim da ćemo ući u NATO i Amerika će nam pomoći. Ne samo Amerika, nego i EU i NATO. Nadam se pozitivnim rezultatima za nas. Što se tiče Rusije, ona vrši pritisak na sve plinom i naftom. Oni samo mogu ucjenjivati ​​cijeli svijet, smatra ukrajinski vojnik Sergij Ušakov.

- Rusija nikada ne želi napraviti ustupke i misli da je najmoćnija zemlja na svijetu. Ne znam hoće li dvije zemlje (Rusija i SAD) pronaći rješenje. Pogrešno je kada dvije zemlje raspravljaju o budućnosti treće zemlje, smatra Volodimir, ukrajinski vojnik.

Oko glavnoga grada Kijeva vježbaju pričuvne postrojbe ukrajinske vojske.

- Naša zemlja je u ratu, moramo biti spremni suočiti se s prijetnjom, kaže Denis Semirom-Orlik, arhitekt i pričuvni narednik ukrajinske vojske.

- Radim potpuno iste vježbe kao i muškarci, zašto i ja ne mogu biti od koristi?, pita Mariana Žaglo, marketinška djelatnica i pričuvnica Teritorijalne obrane.

A s druge strane crte razdvajanja, u samoproglašenoj "Donjeckoj narodnoj republici" u istočnoj regiji Donbas, također demonstracija vojne sile, i - državnosti tog proruskog dijela Ukrajine. Slave se žrtve rata iz 2015.

Neupućeni bi prolaznik po ovim ulicama i pročeljima mislio da je u Rusiji, a ne u međunarodno priznatoj državi Ukrajini.

- Ljudi iz Donjecka i Luhanska nisu odvojeni od ruskog naroda, moramo biti zajedno i tako živjeti. Želim mir, želimo neku vrstu zaštite, želimo više stabilnosti, kaže Jekaterina, stanovnica Donjecka.

- Kako se osjećam? Kao da smo se vratili u svoju domovinu, vratili smo se u svoje vrijeme. Rođena sam u Sovjetskom savezu i Rusija je naša zemlja, dodaje.

Analitičari se uvelike slažu kako vjerojatno svjedočimo uvodu u najvažniji sukob nakon Drugoga svjetskog rata. Ni rat na korejskom poluotoku, ni onaj u Vijetnamu, raketna kriza na Kubi, ni sovjetska okupacija Afganistana ne bi se mogli mjeriti s učinkom i posljedicama ruske invazije na Ukrajinu.

- Naravno da sam zabrinuta, jer ja sam miroljubiva žena. Ne želim da počne rat, ali u svakom slučaju, u slučaju da se pokrene, trebala bih biti spremna braniti zemlju, kaže ukrajinska dobrovoljna vojnikinja Marta Juzki.

Nade u miran ishod

Poznavatelji prilika slažu se i u tome da je napad sada vrlo izgledan, vrijeme se mjeri u tjednima. Teško je zamisliti ruski uzmak nakon svega proteklih mjeseci i godina. Do tada, cijene energenata u svijetu rastu, pritisak na inflaciju također...

A Ukrajincima preostaje nada da miran ishod nije posve izgubljen. I sjećanje na Budimpeštanski sporazum o sigurnosnim jamstvima iz davne 1994.

Tada su Bjelorusija, Kazahstan i Ukrajina pristali Rusiji predati nuklearno oružje preostalo na njihovu teritoriju nakon raspada Sovjetskog Saveza. Prve dvije točke tog sporazuma jamčile su sigurnost, mir i teritorijalnu cjelovitost tim zemljama. Pa tako i Ukrajini. Nuklearni projektili isporučeni su Rusiji, bio je to, mislilo se tada, važan korak u ograničavanju nuklearnog oružja u svijetu. 20 godina poslije, Rusija je anektirala Krim, a na istoku Ukrajine stvorene su separatističke regije.

Od raspada SSSR-a do Budimpeštanskog sporazuma, Ukrajina je po broju nuklearnih bojnih glava na svom teritoriju bila treća nuklearna sila na svijetu. Ispred Kine, Velike Britanije i Francuske.