Europska unija mora sve više ulagati i sama financirati svoju obranu

Na početku novog mandata Donalda Trumpa u Bijeloj kući iz Washingtona se šalju poruke da Europa više neće u tolikoj mjeri kao do sada, moći računati na američku obrambenu potporu. Nagađa se i o mogućem povlačenju američkih snaga iz vojnih baza u Europi. Trumpovim dolaskom uzdrmani su i odnosi u NATO-u. Zbog svega, sve češće se čuje da Europska unija mora sve više ulagati i sama financirati svoju obranu.

Grme britanski tenkovi samo 25 kilometara od Ukrajine. Prizori iz Rumunjske dio su najveće ovogodišnje vježbe u kojoj 10 tisuća vojnika NATO-a trenira sposobnost da se brzo rasporedi po Istočnoj Europi bez neposredne pomoći SAD-a. 

- Ova je vježba vrhunac je napora naših novih snaga koje će braniti svaki pedalj teritorija saveza, kaže Stuart Benjamin Munsch, admiral američke mornarice.

Vježbe su važnije nego ikad jer nova američka administracija upozorava da više nije spremna plaćati najveći dio računa za europsku obranu. 

Postoji i bojazan da će napustiti Savez - pa je ključno pitanje postalo - može li se Europa sama obraniti.

- Europska obrambena industrija naprosto nije dostatna za one potrebe koje bi europske oružane snage, čak i snage nacionalnih država trebale u idućih desetak godina. Ta europska obrambena proizvodnja se zanemarila jer nije postojala nekakva vanjska opasnost. Nije se predviđalo da će biti rat u središtu Europe, govori Vlatko Cvrtila, geopolitički stručnjak i rektor Sveučilišta VERN.

Europa ne gubi najvažnije - nuklearnu moć

Moguće povlačenje američkih vojnika i oružja iz Europe, smatra profesor Tonči Tadić, ipak ne znači da je Europa bez jake obrane jer ne gubi ono najvažnije - svoju nuklearnu moć.

Francuska i Velika Britanija posjeduju nuklearne bojne glave.

- Zemlja koja ima nuklearni arsenal prestaje biti predmet bilo čijih ucjena i svatko tko može osigurati 25 milijardi eura i ima na raspolaganju kadrove će to moći napraviti kroz nekih 5 do 10 godina, ističe Tonči Tadić, fizičar i stručnjak za nuklearnu energiju.

Njemačka, Poljska, Italija i Turska, smatra Tadić, lako bi mogle postati nuklearne sile. 

Donekle apsurdnom Tadić smatra i američku želju da se s dosadašnjih 2% ulaganja u obranu dignu na 5% BDP-a.

- Samo da se na taj način napravi nekakav pritisak na Europu i da pristane na sve američke zahtjeve i da, naravno, kupuje američko oružje, ako je ikako moguće. Ne postoji nikakav razlog da se ide tim putem, kaže Tadić.

Jer, poručuje, Europa može mnogo toga i sama. 

Britanski BAE Systems šesti je najveći proizvođač oružja u svijetu koji izrađuje vojnu opremu za zrak, more, kopno i svemir. 

Francuzi imaju 3 gigantska koncerna, koji proizvode sve od bespilotnih letjelica i radara do moćnih Rafala. 

Njemački Rheinmetal, ključni dobavljač vojne opreme za Ukrajinu, proizvodi napredne tenkove Leopard i Marder, topove, granate. Snažan je i švedski Saab s avionima Grippen.

- Postoje vojni kapaciteti, no problem je taj što ne postoji jedinstvena vojska. Teško je definirati koji bi to bili obrambeni potezi koji bi se trebali poduzeti kako bi se te obrambene sposobnosti ojačale. Tu je ograničavajući faktor i unutarnja politička situacija u nekim državama, neke su sklone povećavanju vojnih proračuna, neke nisu, govori Cvrtila.

Europa se budi

Ipak, vijesti s terena pokazuju da se i Europa budi. 

Njemačka i Francuska npr. nedavno su najavile prenamjenu pogona, u kojem su se 170 godina proizvodili vagoni, u tvornicu tenkova.

- Mir u Europi postići ćemo samo ako vlastitom snagom budemo mogli osigurati da se granice ne pomiču nasilno, već da ostanu nedirnute. To je temelj mira, rekao je Olaf Scholz, njemački kancelar (8. veljače 2025.).

A ruska agresija na Ukrajinu potvrdila je da svaki mir nažalost ima svoju cijenu. Pred Europskom unijom, slažu se analitičari, sad je izazov - komu će tu cijenu i platiti.