Ivanov: Svjesni da smo upravo pred novim valom većeg inflacijskog pritiska

Gošća radijske emisije Intervju tjedna bila je prof. dr. sc. Marijana Ivanov s ekonomskog fakulteta u Zagrebu. U razgovoru je govorila o aktualnim sindikalnim prosvjedima i odnosima između zahtjeva za većim plaćama i mirovina te fiskalnih mogućnosti države u uvjetima inflacije i usporavanja gospodarstva. Komentirala je i šire ekonomske i geopolitičke okolnosti, uključujući potrošnju energenata, inflaciju, europsku energetsku ovisnost te stabilnost eura i odnose unutar Europske unije.

Uskoro počinju prosvjedi sindikati, kažu sindikati to je početak sindikalnog proljeća. Sljedeći skup najavljen je 18. travnja za veće plaće i mirovine.

Sindikati kažu novaca ima, vlada kaže da novaca nema, socijalni dijalog stoji.

- Novaca ima dok god gospodarstvo ekspandira, međutim svi smo svjesni da smo upravo pred novim valom mogućeg većeg inflacijskog pritiska, isto tako za Hrvatsku, slabijeg gospodarskog rasta, a za veći dio Europe, pogotovo razvijene ekonomije, vjerojatno recesija. U takvim okolnostima možete i pretpostaviti da će se proračun zbog različitih faktora možda slabije puniti, da će troškovi, rashodi proračuna rasti. Osim toga, mi smo u ovom razdoblju, kad je bilo relativno dobro, zapravo kumulirali već dosta velike deficite i sad želimo, postati članica OECD-a, porastao nam je kreditni rejting, ali ne smijemo dozvoliti da nam opet deficiti rastu, navela je Ivanov.

Ističe da s jedne strane razumije oprez Vlade kada je riječ o povećanju rashoda za plaće, a s druge strane razumije i zahtjeve sindikata koji žele ostvariti svoja očekivanja prije mogućeg pogoršanja, odnosno rasta inflacije koji bi smanjio realne plaće.

Navodi da su plaće u gospodarstvu zasad u porastu i nominalno i realno, dok su u javnom sektoru pojedine preraspodjele koeficijenata imale nepovoljne učinke i izazvale nezadovoljstvo zbog izostanka očekivanih povećanja.

Upozorava na rizik tzv. spirale plaća i cijena te ističe da se inflacija još nije u potpunosti odrazila, uključujući i moguće posljedice energetske krize povezane s krizom u Perzijskom zaljevu. Naglašava da bi povećanje plaća prije jačanja inflacije moglo dodatno potaknuti inflatorne pritiske kroz veću potrošnju te da je važno izbjeći ponavljanje spirale rasta cijena i plaća, što se može ublažiti usporavanjem rasta potražnje.

"Društvo troši resurse u velikoj mjeri bez suzdržavanja"

Europska agencija za energetiku potiče rad od kuće, kuhanje na struju te vožnju "par-ne par". Kriza se očito percipira kao veliki problem koji udara na građane koji jednostavno s onim što imaju u novčaniku i sad teško izlaze na kraj s obzirom na visinu cijena.

- Za sad nas to još uvijek nije udarilo, barem ne u onoj točki koja se tiče goriva. To su vladine intervencijske mjere ograničavanja cijena zapravo onemogućile da se taj efekt prelije na građane kroz veće cijene i veću inflaciju. Međutim, te mjere na toj razini ograničenja, znamo da neće moći trajati vječno jer ako dođe do daljnjeg rasta cijena energenata, što produžetak ratnih sukoba zapravo povećava, Vlada neće moći više na toj razini braniti cijene. I te cijene će postupno ići prema gore. Ograničenje cijena goriva ima svoje i kontraefekte. Jesmo mi sad sretni, gorivo nije poskupilo. Time smo smanjili troškove transporta, što je izuzetno važno. I time smo isto tako izbjegli jedan dio inflacije, kazala je.

Navodi da društvo u Hrvatskoj i drugdje troši resurse u velikoj mjeri bez suzdržavanja. Posebno naglašava da ograničavanje cijena energenata za potrošače ne potiče smanjenje njihove potrošnje. Smatra da bi se prije svega trebalo djelovati na ograničavanje troškova energenata za poduzeća, proizvođače, poljoprivrednike i sektor prijevoza, kako im ne bi rasli troškovi i posljedično cijene. Ističe da ti sektori moraju koristiti energente za proizvodnju, dok bi se građani u vlastitoj potrošnji mogli više suzdržati.

- Svi smo zaista bahati. Ja sam ovdje došla s automobilom. Tu nema tramvaja blizu, ali neprestano jedna osoba u jednom autu, neprestano vožnje taksijem. Znamo koliko je zapravo liberalizacija taksi usluga dovela do toga da su taksi usluge jeftine i nitko ne štedi gorivo. Ljudi se voze što u privatnim automobilima, što u taksijima za što treba i barem 30 % za ono za što ne treba. I tu bi nekakvo suzdržavanje u potrošnji trebalo biti, iz raznih faktora od klimatskih promjena, zaštite okoliša, pa do same činjenice da na neki način svijet je suočen s ograničenjima isporuke energenata, da imamo zapravo tu nedostatke određene, izjavila je Ivanov.

U nastavku pojašnjava da se potrošnja energenata, poput grijanja i korištenja klima uređaja, može djelomično smanjiti kada nije nužna, no da se u praksi često ne štedi električna energija.

Navodi da ograničenje cijena dodatno smanjuje motivaciju za štednju, dok bi više cijene dovele do razmišljanja o potrošnji. Naglašava da je hrana neophodan trošak, dok se kod drugih potrošnji može odlučivati o raspodjeli i razini potrošnje.

Kad se radi o trgovcima, o distributerima koji prepoznaju da potrošnja ne pada, razularili se s cijenama u mnogim segmentima. Vlada je pokušala i kroz COVID period i nakon toga kad je kriza došla u stvari na neki način apelirati na njih.

- Sad na snazi imamo i ograničenje cijena onih 100 proizvoda. Mjera koja meni osobno nikad nije bila simpatična kao takva. Opet ostaje nešto što dobro dođe ljudima da zapravo ne brinu da cijene ulja i ovih nekih osnovnih prehrambenih proizvoda neće rasti, ali ograničenja cijena mogu izazvati inflatorne efekte kasnije. Kad recimo pogledate komponente inflacije u Hrvatskoj sada, Hrvatska ima veću inflaciju nego ostale članice eurozone, pa čak i u prve tri za cijelu Europsku uniju, nama jedan od značajnih doprinosa rastu cijena se veže uz energente. Nama je ta stopa inflacije na energentima pozitivna i dosta visoka, a Europa je smanjila stopu inflacije i na europodručju ovu sad prosječnu razinu 1,9 posto mjesečno, puno nižu nego u Hrvatskoj, najviše zato im je stopa inflacije na energentima bila negativna, minus 4,1, a sad je minus 3,1 posto. Nama su kasnije kad su cijene ponovno liberalizirane, odnosno kad su neke mjere ograničavanja cijene ukidane, onda su nama cijene porasle i mi taj inflacijski efekt smo proživjeli kasnije, objasnila je.

Ističe da svako ograničenje cijena ima kontraefekte koji se pojavljuju kasnije ili se prelijevaju na druge proizvode. Navodi da su u uvjetima visoke inflacije mjere ograničavanja cijena potrebne, ali da se one zasad ne ukidaju zbog prijetnje inflacije te mogućeg prelijevanja na cijene hrane u budućnosti.

Uspoređuje aktualnu situaciju s 2022., ističući da su globalne geopolitičke okolnosti sada lošije, ali da ukupni učinci energetske krize možda budu manji zbog postojećeg rasta potražnje nakon COVID pandemije i lockdowna. Navodi da cijena nafte, konkretno Brenta, može doseći ili premašiti razine iz 2022., uz napomenu da inflacija obezvrjeđuje novac. Dodaje da je plin sada skuplji nego prije nekoliko mjeseci, ali još nije dosegnuo razine iz krize 2022., osobito nakon promjena u opskrbi iz Rusije.

"Europskoj uniji je najbolje da se ne miješa"

Nakon zatvaranja Hormuškog tjesnaca zemlje su se okrenule bilateralnim razgovorima s Iranom. Turska je izborila prolaz za svoje brodove, Japan se izborio za svoje.

- Europskoj uniji je najbolje da se ne miješa, jer kad god se negdje umiješa na kraju samo sebi napravi štetu. Tako da je najbolje da bude neutralna. Samo što Europska unija na globalnoj sceni želi ojačati svoju riječ, svoju važnost, svoju prisutnost. To je često i ego nove generacije europskih političara koji je malo povrijeđen ako svuda nisu pozvani i pitani za nešto, tako da se upliće gdje nije trebala. Za sada se čini da se zapravo neće u tolikoj mjeri uplitati da bi zapravo i mogla imati nekakav pomirljiviji odnos s problematičnim zemljama. Nije to samo Iran, znamo da takvih ima jako puno, rekla je Ivanov.

Povećava se broj tih država koje pokušavaju otvoriti neki prostor. Iako je Rusija dobar dio svoje proizvodnje preusmjerila na druga tržišta. Čak se i špekulira da se potpuno isključe iz Europe. Što je još jedan mehanizam pritiska na Europu.

Procjenjuje da Rusija ne bi odustala od Europe kao velikog i geografski bliskog tržišta za plasman svojih energetskih proizvoda, koji su joj glavni izvozni proizvod. U okviru BRICS-a vidi znatno veću suradnju i trgovinu među članicama te jače međusobno oslanjanje i zajedništvo nego u demokratskom bloku koji se, prema ocjeni, kroz NATO i različite carine koje je uvela Amerika, raspada.

Izražava zabrinutost da Ukrajina ne bi blagonaklono gledala na eventualno ponovno okretanje Europe prema uvozu ruskih energenata, pri čemu bi to moglo predstavljati problem u odnosima s Ukrajinom, uz podsjetnik na događaje poput terorističkog napada na plinovod Sjeverni tok.

- Tako da je Europa kako god krenete u jednom neobranom grožđu. Za sad joj je možda bolje zadržati sankcije prema Rusiji, izolirati Rusiju. jer na posljetku za glavne energente imamo druga tržišta na koja se možemo osloniti i zapravo braniti stav cjelovitosti Ukrajine. Najviše je to važno. Hoćemo li time zaustaviti sukobe između ruskog i ukrajinskog naroda ne treba očekivati, to već traje predugo, ali obrana cjelovitosti ideje, cjelovitosti Ukrajine, obrana cjelovitosti Europske države. Nisu takvog tipa, a imamo i dalje uniju, imamo i dalje koristi jedni od drugih, ali znamo i sami da kad počnu i energetski ratovi i pravi ratovi da zapravo ne znamo gdje može stvari završiti, a svi svjetski ratovi su počeli u ovoj Europi, izjavila je.


Smatra se da je trajanje ratova postalo nepredvidivo, navodeći primjer Rusije gdje se procjena od tri tjedna pretvorila u pet godina rata. Ocjenjuje da Europa traži svoju poziciju, ali da se okolnosti unutar nje mijenjaju zbog izbora i različitih političkih procesa, što usporava zajedničko djelovanje.

U kratkoročnoj perspektivi očekuje daljnje zaoštravanje odnosa zbog ekonomskih i političkih razlika, svjetonazora, različitih sustava vrijednosti i odnosa prema drugim zemljama, uključujući Rusiju te ovisnost o energentima.

Istodobno smatra da je u nekim pitanjima, poput pregovora o carinama koje uvode SAD, važna europska složnost jer ona povećava pregovaračku moć. Ako bi se pregovaralo pojedinačno, članice bi bile slabije. Naglašava i da EU kroz regulative, propise i euro kao zajedničku valutu ima alate za zajedničko djelovanje te da bi raspad Europe imao posljedice i na eurozonu.

Na pitanje je li euro stabilan kazala je da je euro valuta monetarne unije koja nije sklona inflaciji, za razliku od juana i dolara koji pripadaju ekonomijama u kojima se inflacijom potiče gospodarski rast, smanjuje realni teret javnog duga i rješavaju različita pitanja. Ističe da euro nema okruženje pristranosti prema inflaciji te da mu snagu daje nasljeđe stare njemačke marke.

Dodaje da trenutačno nema financijske krize poput one između 2011. i 2013., kada su postojale velike razlike u financijskoj stabilnosti između eurozone jezgre i periferije. U razdoblju krize javnog duga na euro-periferiji postojala je i znatna mogućnost raspada eura.

- Tada upravo ove članice jezgre kao što je Njemačka su imale koristi od toga da je valuta zajednička, onda euro ne bi oslabio koliko je tada oslabio nekakvih 20 % na globalnoj razini i njemački izvoz ne bi bio konkurentan koliko je bilo. Tako da je njemački izvoz, njemačka proizvodnja, dobrim dijelom izvukla koristi iz tog slabljenja eura, zahvaljujući toj Euro-periferiji. S takvih razlika po pitanju nekakvih valutnih financijskih kriza nemamo, ali imamo Euro-jezgru koja nikad nije lošija. Trenutačno zapravo periferija ekspandira puno bolje i ovako male države kao što je Hrvatska, samo što to nema velike efekte, jedna Španjolska koja ekspandira daleko bolje, navela je.

Istaknuto je da se jezgra eurozone, prije svega Njemačka. Da se teško oporavlja i da neće stabilno stajati na nogama bez osiguranja jeftinih energenata. Navodi se da se Njemačka odrekla nuklearne energije te da bi se Europa vrlo vjerojatno morala vratiti nuklearnoj energiji, iako je mnoge države ne žele zbog protivljenja u susjedstvu i pitanju zbrinjavanja nuklearnog otpada.

Hrvatska se ocjenjuje kao relativno dobro pozicionirana zbog diversificirane proizvodnje električne energije, uključujući hidroelektrane i nuklearnu energiju. Ujedno se smatra da je odluka Njemačke o napuštanju nuklearnih elektrana bila nepotrebna i donesena u najnepovoljnijem trenutku, neposredno prije početka energetske krize.