Od nule do najvećeg proizvođača šampinjona na sjeveru Hrvatske

Kad ih poželimo, ne moramo se bojati kako ćemo se izgubiti tražeći ih u prirodi, Ne treba nam niti dozvola Hrvatskih šuma i nisu jestivi samo jednom. U Hrvatskoj su jako traženi, ali domaća proizvodnja pokriva jedva polovicu potreba naše zemlje za njima. Slijedi priča o šampinjonima.

Posljednjih godina i broj proizvođača u laganom je opadanju, jer stariji odlaze u mirovinu, a mlađi se nekako baš i ne odlučuju za tu vrstu proizvodnje. Iznimaka ipak ima. Jedna od njih je obitelj Katalenić iz okolice Varaždinskih Toplica, koja je u samo nekoliko godina postala najveći proizvođač šampinjona na sjeveru zemlje.

- Sve je počelo prije nekih šest godina. Tu u selu je bilo više proizvođača, ja sam kod jednoga radio i kako su se oni odlučili da više neće raditi, onda sam ja pokrenuo svoju proizvodnju doma, kaže Damir Katalenić, uzgajivač šampinjona, Donja Poljana.

- Ispočetka je bilo - kak ćemo se u tome snaći, ali naravno da je u današnje vrijeme jako bitna potpora. Cijela obitelj ga je podržavala u tome i hvala Bogu danas smo tu gdje jesmo, kaže Anita Katalenić, uzgajivačica šampinjona.

Važna karika u poslu Damiru je postala i majka Đurđica iako prije toga o gljivama ništa nije znala.

- Posla ima dosta, treba ih brati na vrijeme, nema slobodne nedjelje, praznika, svetka, moraju se brati kad im je vrijeme, ističe Đurđica Katalenić, beračica šampinjona.

Šampinjoni rastu iz mješavine komposta i micelija. Ne trebaju sunčevu svjetlost ni mnogo vode. Pa u njihovu slučaju izreka da nešto raste 'kao gljiva poslije kiše' ne drži vodu. 

- Šampinjonima za rast treba temperatura prostora između 16 i 18 stupnjeva tako da sad dok je vani 38 - 39, klime bome dobro rade, kaže Damir.

Čak 90 posto ovih bijelih i smeđih šampinjona s gospodarstva Katalenića završava u restoranima. Tražene su i bukovače pa razmišljaju o proširenju asortimana.

- Vidjet ćemo ako će se sve poklopiti. Ako ćemo imati uvjete za to, mislim da ćemo pokušati. Bilo je upita, klijenti su pitali imamo li ih, kaže Anita.

Uzgajivači gljiva nemaju pravo na poticaje.

"To je specifična poljoprivredna djelatnost koja se ne odvija na poljoprivrednim površinama upisanim u ARKOD sustav, već u zatvorenim objektima. Zbog toga proizvođači gljiva ne mogu ostvarivati potpore koje su vezane uz korištenje prihvatljivih poljoprivrednih površina, poput izravnih plaćanja i mjera ruralnog razvoja. No dostupne su brojne druge mogućnosti financijske potpore, osobito za ulaganja u razvoj i modernizaciju proizvodnje. Jedan takav natječaj, vrijedan čak 90 milijuna eura, na koji se osim voćara, povrćara i vinogradara mogu prijaviti i proizvođači gljiva, upravo traje", kažu u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i ribarstva. 

Osim struje i vode, velika stavka u proizvodnji su micelij i kompost koji se nabavljaju u inozemstvu.

Iako se u Hrvatskoj ne proizvede dovoljno gljiva za naše potrebe, dio i izvozimo. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, lani smo u Rumunjsku, Njemačku i Italiju izvezli gljiva u vrijednosti od gotovo 27 milijuna eura. Istodobno, uvezene iz Mađarske i Poljske platili smo 9 milijuna. I godinu završili u plusu od 18 milijuna eura. Na tržištu su, nema sumnje, tražene, pa možda upravo ta činjenica bude nekome poticaj da se upusti u njihov uzgoj, kao što je to učinila obitelj Katalenić iz Donje Poljane prije šest godina.