Nikola Bašić: Brzo ćemo ostati bez zemlje zbog nekretninskih investicija u turizmu

Gost Razgovora s razlogom bio je arhitekt, akademik Nikola Bašić s kojim smo razgovarali o kulturi prostora. Pojasnio je što podrazumijeva pod pojmom 'arhitektura pripadnosti'. Je li, kao zagovornik izvornosti, protivnik trendova i što je to 'prevođenje arhitekture'? 

Zašto je protivnik turističkih zona, a zagovornik turizma koji se ugrađuje u zajednicu? Što struka zamjera tzv. Bačićevim zakonima i u čemu vidi opasnost? Možemo li izdržati snažni nekretninski pritisak na prostor i hoćemo li zbog toga postati stranci u vlastitoj zemlji?

Kad govori o 'arhitekturi' pripadnosti', što je sintagma koju je sam skovao, akademik Bašić misli na arhitekturu koja je komunikacijski medij, koja mora izraziti pripadnost zajednici i podneblju u kojima nastaje da bi tako ostvarila svoju autentičnost, ali istodobno bila promotor vrijednosti i specifičnosti prostora i zajednice u kojoj nastaje.

- Za mene je bitno da ta arhitektura uključuje i ljude, ne samo fizičke elemente, ne samo ono što predstavlja vrijednosti kulture i zajednice, nego i samog konkretnog čovjeka, ljude. I moje veliko zadovoljstvo jer, rekao bih, prakticiranje upravo one arhitekture gdje sam mogao ostvariti tu participativnost.

Akademik Bašić ističe da teći k tome da ljudi s njime stvaraju arhitekturu, da se ona ne odvija uvijek po nekom autorskom diktatu niti je determinirana tehničkim uvjetima i da to bude proces koji će dovesti do određenog artefakta.

Konačni cilj je da se na kraju stvori nešto što nije samo materijalna definicija prostora nego i da ljudi koji su ga stvarali na neki način postanu dio tog istog prostora.

Kad je riječ o trendovima u arhitekturi, akademik Bašić kaže da trebamo biti otvoreni novostima koje dolaze iz našeg globalnog okruženja, no ne smijemo ih nekritički prihvaćati. Ono što nam dolazi treba znati prepoznati kao vrijednost koju možemo povezati s našim vrijednostima i osobitostima.

- Ja to često govorim kao o arhitekturi koja se prevodi. Često uzimam za to jednu krasnu, gotovo metaforičku priču o Oliverovoj famoznoj pjesmi 'Trag u beskraju', koja u stvari djeluje tako naše, tako dalmatinski da mnogi ljudi nisu svjesni da je ta pjesma u stvari talijanska i da je nju interpretirao Oliver i učinio je našom pjesmom. E takvu stvar bi htio da se događa s arhitekturom.

Ne treba ništa uzimati kao gotovo tuđi proizvod. Možemo kupovati tuđa znanja i tuđa iskustva, ali ih moramo prevesti na naš jezik, kaže akademik Bašić.

U toj razmjeni možemo ponuditi i vlastite vrijednosti i identitet.

- Međutim, oni koji govore o identitetima uporno i ustrajno stavljajući to u prvi plan zaboravljaju da je to društveni konstrukt koji nije konstantan. On se stalno mijenja. Identitet je dinamična pojava. To je društveni konstrukt koji se u stvari određuje u odnosu prema nekim drugim identitetima. Prema vrijednostima drugih, mi određujemo svoju vrijednost, kaže akademik Bašić.

Kad govorimo o stanju u prostoru, mi imamo i estetski i etički problem. Hrvatska, kao društvo, očito nije uspjela izgraditi koji može regulirati odnose u prostoru na način da ostvarimo sklad koji priželjkujemo, smatra akademik Bašić.

- Očigledno se radi o jako lošim praksama. Te prakse su u našem prostoru proizvele ekspanziju nama neprepoznatljivih ansambla, urbanih i periurbanih. Sve su to poprilično kaotične nakupine grada koji u stvari nije grad nego je neko suburbano područje koje se gradi ne samo bez identiteta nego i bez ikakve organičke uzajamne povezanosti.

Prevladava, dakle, stav da bismo trebali regulirati stanje u prostoru tako da se on razvija u smjeru koji će biti koristan za zajednicu danas i u budućnosti. No problem je što mi uopće nemamo viziju o prostoru, a strategija imamo toliko da njihov broj pokazuje koliko su besmislene, kaže akademik Bašić.

- Dakle, ono što nedostaje, to nedostaje vizija prostora, misao o prostoru, ideja o prostoru koja bi se artikulirala na nacionalnoj razini, dakle u našem Saboru... Niti jedna politička stranka u Hrvatskoj nema u svom programu ideju o prostoru!

Iako smo deklarativno za uređenje, u praksi zapravo želimo da se ništa ne mijenja, ističe akademik Bašić.

- To je jedna stihija koju nameće kapital, interes koji je u ovom trenutku zaista postao kreator onoga što se događa u prostoru. Mi sad imamo tzv. investitorsko planiranje prostora. Znači, koncentracija moći političke i koncentracija kapitala u jednoj kohabitaciji...kreiraju našu situaciju u prostoru danas.

U povodu prijedloga tzv. Bačićevih zakona stručnjaci su premijeru Plenkoviću uputili otvoreno pismo pozivajući da se uspori procedura donošenja tih zakona kako bi rješenja bila kvalitetnija, no nije ih se poslušalo. Kako kaže akademik Bačić, ignoriralo ih se.

- Najviše se bojim manipulacije. Pojmovnih tog zakona, a to je jedan od ključnih elemenata zakona, je toliko nekonzistentan da se može tumačiti bilo kako. primjerice, kad kažeš da je nešto naseljen otok ili nenaseljen, onda moraš znati što to znači. Znači, mora postojati definicija: naseljeni otok je to i to... Druga stvar je što mi imamo tamo nekih zakučastih pojmovnih definicija, npr. 'građenje koje se ne smatra gradnjom'.

Nadalje, Ministarstvo sad može direktno dogovarati urbanističke projekte mimo lokalne vlasti, ako procijeni da lokalna vlast nije dovoljno ažurna.

- Mi imamo problem ovisnosti. Mi smo svi, u cijelom društvenom presjeku, mi smo povezani s turizmom. Turizam je penetrirao kroz sve pore društva. On je jedna multivalentna pojava koja objedinjuje mnoge djelatnosti... Da nema turizma, ja ne znam što bismo mi arhitekti projektirali.

Zbog te nekretninske euforije koja je, opet, povezana s turizmom gdje se jedan golemi korpus građenja odvija mimo potreba društva za stvarnim stanovanjem i stvarnim životom, kaže akademik Bašić. Također ističe kako je veliki protivnik ekskluzivnih turističkih zona. To je turizam kakav nama ne treba, kaže.

- Mi naš turistički identitet gradimo na našem fantastičnom prostoru, prirodnom i kulturnom, i na našim ljudima koji su izgradili ovaj turizam, dali mu dušu, odredili ga na jedan način koji je, u stvari, ne postoji u europskim mediteranskim relacijama takav, tako jako prisutan i integriran u lokalnu zajednicu, koliko je to u Hrvatskoj.

Te turističke zone su u pravilu planirane na najkvalitetnijim prostorima, onima koji imaju karakter primarne prirode. Ti bi prostori trebali biti sačuvani kao turistička scena, a biti pretvoreni u gradilište.

- Kapacitete receptivne gradiš u gradu, u zajednici, u naselju, kao živi dio tog naselja. Tad ćeš moći razmijeniti kulture. Tad ćeš moći graditi standard vlastitih ljudi... recimo prostori zajednički za zabavu, ili za neki fitnes, wellness, bazen itd., to mora biti napravljeno u zajednici kao dio turističkog i životnog standarda zajednice.

Problem je što su te turističke zone pseudoturističke zone gdje se pod egidom turizma ondje zapravo grade nekretninske jedinice.

- Budući da je tržište gladno tih kvadrata koji su zapravo metaforičke zlatne poluge, kako se ulaže u zlato, tako se ulaže u nekretninu, samo prema različitim afinitetima ili mogućnostima to ljudi rade, tako da, zapravo, to je golemi pritisak na naš prostor... Ako ovim tempom nastavimo, mi ćemo ostati bez zemlje...Stanje je takvo, ja mislim, takvo da smo mi došli do granice, do jedne točke loma. Dolazimo do one točke iz koje se više nećemo moći vratiti. Nećemo moći kontrolirati taj proces i postat ćemo stranci u vlastitoj zemlji, ističe akademik Bašić.

Da se to ne bi dogodilo, kaže, mi moramo kontrolirati stanje. Nadalje, ono što se zadnjih pedesetak godina dogodilo u prostoru nije završeno stanje. Ono se može transformirati i 'rekvalificirati', tj. vratiti kvalitetu u metež koji smo dosad iz različitih razloga napravili. U ono što smo zapustili moramo vratiti kulturu, a to se osobito odnosi na naše kulturne krajolike.

- Kako ćemo to napraviti? Pa upravo jednom pametnom politikom koja će poticati naše OPG-ove da se vrate u taj prostor, da ga privedu njegovoj gospodarskoj svrsi, a onda odmah nakon toga i turističkoj svrsi. I onda je to ponuda u ambijentu koji je fantastičan... i ponuda koja se događa u okviru žive obitelji. To je budućnost hrvatskog turizma, to je budućnost razvoja hrvatskog prostora, to je budućnost demografskog razvoja, zaključuje akademik Bašić.