Baketa: Djeca u Vukovaru su podjeljenija od odraslih

Prvo smo polazili radionice u Vukovaru, a zatim kampove u Austriji jer je ideja da se izmakne iz te okoline koja često može biti osuđujuća prema druženjima različitih grupa, i onda smo radili na temama medijacije, rješavanje konflikata i kroz niz godina sam upoznavao sve više i više ljudi, objašnjava politolog Nikola Baketa i  u emisiji "Nedjeljom u 2" govori o pitanju miješanih razreda djece hrvatske i srpske nacionalnosti u Vukovaru.

Nikola Baketa s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu je rođeni Vukovarac koji se u svojim znanstvenim radovima bavi obrazovnim politikama govori o tome je li došlo vrijeme da se promijeni sustav školstva u Vukovaru.

Pitanje je trebaju li djeca hrvatske i srpske nacionalnosti biti u zajedničkim razredima u Vukovaru?

Na pitanje smeta li mu kada ga zovu govori o problemima u Vukovaru dok kao politolog proučava i govori i o drugim problemima, Baketa je odvratio kako to ne smeta izravno njega, ali da možda smeta ljude u Vukovaru što o problemima Vukovara govori osoba koja nije tamo svakodnevno. No, dodao je kako odlazi tamo i kontaktom s obitelji i prijateljima je upoznat s problemima.

Rani dani u Vukovaru

Nikola Baketa kaže kako mu je prvi kontakt s miješanim skupinama mladih hrvatske i srpske nacionalnosti bio u srednjoj školi kroz natjecanje odbojke, a kasnije kroz strane organizacije koje su se bavile problemom.

- Prvo smo polazili radionice u Vukovaru, a zatim kampove u Austriji jer je ideja da se izmakne iz te okoline koja često može biti osuđujuća prema druženjima različitih grupa,i onda smo radili na temama medijacije, rješavanje konflikata i kroz niz godina sam upoznavao sve više i više ljudi, objašnjava Baketa.

- Po povratku smo radili na nekim zajedničkim aktivnostima, one nisu nužno morale biti o nacionalnim pitanjima, radili smo da ponudimo zajednici nešto što mislimo da je potrebno, dodao je.

Osobni incident

- Kako sam često odlazio u Vukovar i s prijateljima izlazio van, družili smo se, i jednom smo bili napadnuti nas trojica s leđa. Njih 5-6, bez ikakvog razloga, vjerojatno im nismo bili poznati. Prijatelju je bio napukao nos i spominjali su nam majku srpsku, četničku i slično, iako nitko od nas nije bio Srbin, prisjeća se Nikola Baketa.

- Nakon što smo podnijeli i prijavu, i kad se saznalo tko je, pitali su me neki "pa nećete ih valjda sad prijavljivati, to su ipak naši, Hrvati". Ono što ja mogu reći da netko tko tako napada ljude sigurno nije moj, zaključuje.

Istraživanje - kako razmišljaju djeca?

Istraživanje koje je 2018. godine napravila prof.dr.sc. Dinka Čorkalo Biruški, s filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje zaključcima konstatira: "djeca u Vukovaru podjeljenija su od odraslih, znaju koje su im nacionalnosti prijatelji, znaju koje su nacionalnosti druga djeca".

Nemaju potrebu ići u drugo dvorište, prijatelji su im, pa istraživanju, u 70 posto slučajeva iste nacionalnosti.

Politolog dodaje da nije istina da ovaj problem postoji samo Hrvatskoj i nigdje drugdje.

- Postoje poljske škole u Češkoj, srpske škole u Mađarskoj, i postoje hrvatske škole u Srbiji. Takvi modeli obrazovanja postoje. Također postoje i drugdje u Hrvatskoj, Talijani u Istri, Česi u Daruvaru, Mađari u Baranji, to je jedno postkonfliktno područje, nabraja Baketa.

- Bitno je istaknuti da prema nekim viđenjima obrazovanja za mir i rada s mladima, postoje kratkoročni planovi, do 5 godina, dugoročni planovi od 5 do 10 godina, i generacijska vizija od 20 godina. Prilično bolno je da 2003. kad sam ja bio školi i kad smo trebali implementirati generacijsku viziju da to danas, skoro 20 godina poslije, bude već riješeno, a mi smo na istoj stepenici, zaključuje Nikola Baketa.

Baketa je rekao kako je istraživanje profesorice Čorkalo Biruški sjajno i komentirao rezultate koji ukazuju da su djeca podjeljenija od odraslih.

- Istraživanje ističe da su stariji čak imali iskustvo predratnog života zajedno, dok nove generacije nikad nisu imale to iskustvo i jedino su naučile funkcionirati u svojim malim jednoetničkim zajednicama, bez kontakta i potrebe za kontaktom s ikim drugim, objašnjava Baketa.

Istraživanje proučava monoetnično biranje prijateljstava u Vukovaru i da je ono posljedica pritiska vršnjaka, a ne roditelja.

- Vršnjački pritisak je ovdje vezan uz to s kim ćete se družiti. Onima kojima nije stalo izdvajati se po tom pitanju će jednostavno prihvatiti mišljenje svoje skupine i neće uopće pokušavati upoznati onoga drugoga, navodi Baketa.

- Druga zamka je ta što, za razliku od drugih sredina u kojima postoji obrazovanje po modelu A, primjerice u talijanskim školama u Istri gdje oni koji se izjašnjavaju kao Hrvati i dalje čine velik postotak onih koji idu u te škole, u Vukovaru je prilično homogeno, dodaje.

Što uče djeca srpske nacionalnosti?

Model škole A je zajednička škola u koju ide više nacionalnosti, koje su onda podijeljene po razredima. U Vukovaru djeca srpske nacionalnosti pohađaju nastavu na srpskom jeziku i pišu ćiriličnim pismom, ali je program sličan onome u razredima s hrvatskom djecom.

- Srpski jezik i kulturu uče dodatno, ali u jednakoj satnici se mora učiti hrvatski jezik i kultura. To su hrvatski kurikulumi koji se onda izvode na srpskom jeziku i pismu, ističe Baketa.

- Naravno kod takvih stvari je uvijek pitanje postoji li negdje skriveni kurikulum i ono što nastavnik zapravo predaje u učionici. To može biti zamka i u bilo kojoj drugoj vrsti programa, možete imati najbolje napisan udžbenik iz povijesti i onda imati profesora koji će ga tumačiti po nekim svojim osobnim uvjerenjima, kaže.

Model škole B je model koji nije trenutno dominantan u Vukovaru, a čine ju zajednička škola i razredi u koje ide više nacionalnosti. Društveni predmeti poput jezika i povijesti su odvojeni, a prirodni predmeti kao što su matematika, fizika i biologija su zajednički.

Baketa navodi kako je model B najmanje zastupljen u obrazovanju manjina u Hrvatskoj, a bio bi jako dobar model za provoditi jer bi djeca bila zajedno u razredima, a s druge strane učenje kulture i jezika održavalo bi se odvojeno i na materinjem jeziku.

- S jedne strane tu imate tehničke probleme, poput pitanja infrastrukture, ima li dovoljno učionica, nemate mogućnosti jednosmjenske nastave. S druge strane pitanje je i informiranost roditelja nacionalnih manjina i znaju li oni dovoljno o modelima koji su ponuđeni i na koji način uopće odlučuju o tome što odabrati, kaže Baketa.

Kaže kako je istraživanju navedeno da i djeca i roditelji srpske nacionalne manjine preferiraju rad po modelu B, međutim kada dođe upis u škole, iz nekog razloga se ipak odlučuju za model A.

Politika obrazovanja

Baketa je bio začuđen izjavom vukovarskog gradonačelnika Penave da neće ići protiv zakona, i da mu je želja samo da roditeljima budu dostupniji modeli B ili C.

- Drago mi je da se iteriralo takvih inicijativa ako ih nije ni bilo, ali da su ponuđeni neki stavovi koji su možda primjereniji. Očito se kolegica Jeckov isto referirala na takvu inicijativu, nismo čuli kakav je njen stav o tome na koji način bi se možda drugi modeli promovirali, 

Stanković je rekao kako su iz srpskog narodnog vijeća su govorili da bi oni prihvatili razmatranje modela B kada bi inicijativa došla s obje strane i kada bi odnosi između političkih faktora, prvenstveno u Vukovaru, bili bolji.

- Svakako, ali to nije došlo ni u onim trenucima kada su SDSS i HDZ bili koalicijski partneri u Vukovaru, a sumnjam da će doći sada kada su te političke razlike još veće, 

- Kao prvo nije istina da se to može raditi samo kroz obrazovanje, može se raditi kroz rad s mladima, što su i pokazale mirovne organizacije. Svakako bi trebalo imati neku viziju i ulagati sredstva u takav način rada. Druga stvar, imate razrede pod istim krov pa možete imati izvannastavne aktivnosti, možete napraviti zajednički sat s tom djecom, idemo svaki puta korak dalje,

Baketa kaže kako ovakve inicijative liče na neku širu političku igru, ali je rekao da neće miješati nacionalnu politiku u to.

- Još jedna bitna stavka su godine rada na uspostavi interkulturne škole u Vukovaru koji su trajali od 2003. godine gdje je ideja bila da se ide u jednu školu, radi se po jednom kurikulumu koji prati sav plan i program koji propisuje ministarstvo znanosti i obrazovanja, međutim uvode se predmeti koji se tiču zavičaja jer je prepoznato da tu postoje poveznice, kazao je Baketa.

- U multikulturalnom društvu mi učimo što je karakteristika jedne, a što druge kulture. U interkulturalnom društvu mi učimo što nas povezuje, kako se naše kulture isprepliću. Međutim na lokalnoj razini ona nije naišla na podršku ni s jedne strane, kaže.

Riješenje?

Baketa ističe kako rješenje nije "lomljenje preko koljena" odnosno poslati djecu zajedno u škole bez saznanja hoće ili ili ne to ispasti dobro.

Dodao je i kako otvaranje škole isključivo za djecu srpske nacionalne manjine kako "zadovoljili" Srbe nije dobar potez jer to nikako ne rješava problem segregacije, već ga povećava.

- Pitanje nije da ili ne zajedničkim razredima, nego je pitanje što sve možemo napraviti osim toga da integriramo djecu, da uče jedni od drugima, da funkcioniraju zajedno, a da poštujemo pravo manjine na obrazovanje, zaključio je Nikola Baketa, politolog.

Istraživanje je pokazalo da je čak 93 posto Srba i 77 posto Hrvata za to da djeca zajedno slave blagdane u školama, Baketa kaže da iako su to dobre naznake da je dovoljno 10 posto ljudi koji će osporavati takav način rada.

Kaže da treba imati na umu da se radi o generacijskim traumama koje najčešće nisu tretirane.