Kako Skijaški Savez uništava talente: Marko o ukradenoj budućnosti

Godinama su ulagali trud, novac i cijele živote u sport, vjerujući da će rad i talent njihovog sina Marka jednog dana biti nagrađeni. Tek s vremenom shvatili su da njihov put ne ovisi samo o rezultatima, već i o odlukama sustava koji nije uvijek pravedan. O svojim iskustvima progovorili su u emisiji HTV-a „Labirint“, otkrivajući kako snovi mladih sportaša mogu završiti ne zbog nedostatka sposobnosti, nego zbog netransparentnosti, nepravde i sumnji u zlouporabe unutar Hrvatskog skijaškog saveza.

Majka Željka Jarnjević prisjeća se kako je Markov put započeo još u ranom djetinjstvu, kada je, zahvaljujući djedu, prvi put stao na skije i već s nepunih šest godina krenuo na treninge. Posebno joj je u sjećanju ostao susret i zajednički trening s Janicom i Ivicom Kostelić, gdje je Marko imao priliku učiti od najboljih.

Njegov otac, Siniša Abramović, objašnjava kako su krenuli iz malog kluba Rudnik u Tršću, a potom se preselili u Rijeku u potrazi za boljim uvjetima. Iako je Marko pokazivao talent i u drugim sportovima, obitelj se odlučila za skijanje, vjerujući da je riječ o sportu u kojem presuđuju isključivo rad, trud i vrijeme na stazi.

- Odlučili smo se za skijanje kao pojedinačni sport. Nema utjecaja sudaca. Nitko te tu ne može oštetiti. Samo si ti i štoperica. I ako si najbolji, najbolji si, rekao je Siniša.

- Svi smo se odricali da bi njemu mogli to priuštiti i da bi mogao skijati. Svašta smo radili. Tata mu je vani radio, mama je kuhala za ski klub samo da on može imati što više dana na snijegu, kazala je Jarnjević.

Skijanje je za Marka Abramovića vrlo rano postalo više od sporta, način života kojem je podredio sve, od svakodnevice do obrazovanja. Treninzi su se nizali bez pauze, bilo na ledenjacima poput Hintertuxa ili kod kuće, gdje su dani bili ispunjeni teretanom, trčanjem i kondicijskim pripremama.

- Skijanje je specifičan sport i ja sam morao podrediti cijeli svoj život tome. I to je jedino što sam ja htio. Nikakva škola, glupo zvuči. Ne znam kojem klincu kao škola nešto znači, ali ja nisam imao back-up plan, izjavio je Marko Abramović.

Takav pristup donosio je i rezultate. Njegov otac Siniša Abramović ističe da je Marko bio među najboljima u svojoj generaciji u Hrvatskoj te da je ulazak u reprezentaciju bio logičan slijed uspjeha i velik ponos za cijelu obitelj. Već na početku međunarodne karijere pokazao je potencijal, ostvarivši zapažene rezultate u FIS natjecanjima i plasman među najboljih petnaest u svijetu.

"Marko više neće biti dio reprezentacije"

No, uspon je prekinula ozljeda u ključnom trenutku.

- Ušao sam u reprezentaciju. Imali smo pripreme na Hintertuxu, ne znam je li to bio peti ili šesti mjesec. Dobio sam tu ozljedu, imam dva vijka u kuku. Vratio sam se tamo negdje oko desetog mjeseca. Skinuo sam se sa štaka, počeo trenirat. I kao cilj za tu sezonu je bio da ostaneš u reprezentaciji, biti trideseti u svijetu u svom godištu. Ja sam bio trideset i treći na kraju sezone, s mjesec dana treninga, prisjeća se Marko tog razdoblja.

Rezultat koji bi za mnoge bio uspjeh, u njegovom slučaju pokazao se nedovoljnim za nastavak reprezentativne karijere.

- Svake godine na kraju sezone, tu se sastaje Skijaški savez sa svim trenerima, na čelu s Vedranom Pavlekom kao glavnim i odgovornim za Savez. Iščekujete kao na Euroviziji rezultate, mi vani, oni unutra i sad tko će što. Odjednom izlaze, da vidimo što će sljedeća sezona, tko će trener, neće. Na kraju šok. Kaže, „Marko više neće biti dio reprezentacije", objasnio je Siniša Abramović.

- Marko je izbačen iz reprezentacije jer je rečeno da se nema novaca, da se ne može financirati i da nema dovoljno dobre rezultate. Ali ima, potvrđeno je, još uvijek stoje rezultati na FIS stranici da je imao bolje rezultate od onog dečka koji je ostao iza njega, kaže Jarnjević.

Marko tvrdi da su njegovi rezultati bili bolji u odnosu na neke kolege koji su ipak ostali u reprezentaciji, zbog čega i danas propituje kriterije takvih odluka. Naglašava kako njegov slučaj nije izoliran, već da postoji niz mladih sportaša koji su, unatoč trudu i odricanju, ostali bez prilike. Spominje pritom i imena poput Ide Štimac, Williama Vukelića, Lea Vukelića i Sebastiana Brigovića.

Ističe kako je riječ o sportu koji zahtijeva potpuni angažman; višemjesečna izbivanja od kuće, naporne treninge i život podređen jednom cilju. Za razliku od drugih sportova dostupnih svakodnevno, skijanje traži mnogo veća odricanja, kako od samih sportaša, tako i od njihovih obitelji.

- To je drugačiji sport. To moraš baš voljeti i željeti to, jer niti ćeš zaraditi baš od toga. Nema tu neke love od nagrada. Tako da to baš moraš voljet, a ja sam to baš volio, rekao je Marko.

U razgovoru koji je obitelj vodila s tadašnjim čelnikom skijanja Vedranom Pavlekom, pokušali su dobiti objašnjenje za odluku koja je promijenila Markov sportski put. Na argument da postoji jasna norma, odgovor je bio da je “norma trideset”, no obitelj je isticala okolnosti u kojima se sportaš vraćao nakon ozljede i operacije te predlagala barem jednu dodatnu, zaštićenu sezonu kako bi imao realnu šansu za povratak. Unatoč tome, odluka se nije mijenjala.

Siniša Abramović prisjeća se kako je pokušavao pronaći rješenje i predlagao čak i formiranje B reprezentacije kako bi se mladim sportašima omogućio nastavak razvoja, ali sustav, kako kaže, nije pokazao fleksibilnost. U cijelom procesu, odluke su se donosile bez većeg otpora ili podrške drugih trenera, što je za obitelj bilo posebno teško.

- I ne i ne i ne. To je tako odlučio Savez. Mi nemamo novaca. Nisam znao kako to uopće reći sinu. I kažem, za sve nas to je bio jedan veliki šok. Tu su bile i suze i to je bilo mučno, to je bilo tišina. Nitko ni s kim nije pričao, naveo je Siniša.

Jarnjević dodaje kako je posebno razočaravajuće bilo to što na sastancima nitko od trenera nije reagirao niti stao u obranu sportaša.

- Treneri koji su Marka trenirali, na toj sjednici nitko nije digao dva prsta, niti se pobunio, niti rekao tako za Marka, tako za ostale. Ili su ga se bojali ili su i oni s njim surađivali, navela je.

Nakon toga, obitelj je, unatoč velikim troškovima i stalnim odricanjima, nastavila sama financirati Markov sport. Otac opisuje kako su ulaganja dosezala desetke tisuća eura po sezoni, a sve je bilo na teret obitelji.

Na kraju, odluka je pala na Marka koji je, svjestan financijskog i obiteljskog pritiska, rekao: „Tata, ja ne želim da se vi toliko mučite”. Time donosi tešku odluku o prekidu karijere.

- Što mislite kad s devetnaest godina ostanete bez jedinog što ste htjeli, upita Marko.

"Mama, kupi ti sebi nešto"

Ističe kako su u sustavu natjecateljima često nedostajali i osnovni dijelovi opreme, dok je u administrativnim prostorima sve bilo osigurano te je boravak u reprezentaciji donosio određenu sigurnost jer su troškovi bili pokriveni, što je značilo i veliko rasterećenje za obitelj sportaša.

Kako objašnjava, takav status sportašu psihološki puno znači jer zna da se roditelji više ne moraju toliko financijski iscrpljivati, pa mu je i sam trening lakši i bez dodatnog pritiska. No istovremeno naglašava da se vrlo rano osjeća ogromna odgovornost, već u dobi od četrnaest ili petnaest godina, kada postaje jasno koliko sport zapravo opterećuje obitelj.

Priznaje da je tada znao koliki su stvarni troškovi i odricanja, možda nikada ne bi ni krenuo u skijanje.

- Kažem mami "kupi ti sebi nešto", ona pogleda cijenu na trapericama. I kaže da za ovo možemo kupiti pet ili deset cigli. To je ogroman teret za skijaše koji nemaju tu financijsku potporu od Saveza i to je ogromno odricanje, izjavio je Marko i zahvalio svojim roditeljima te rekao da je tako moralo biti.

Marko priznaje kako se i danas nije u potpunosti pomirio s krajem sportske karijere te ga i dalje prati pitanje što bi bilo da je sve ispalo drugačije. Iako vjeruje da je mogao ostvariti ozbiljan rezultat u skijanju, ostaje mu osjećaj nedovršenog potencijala.

Opisuje i nagli prelazak iz strogo organiziranog sportskog života u svakodnevicu na koju nije bio spreman, ističući koliko je razlika bila velika. Kaže da se teško snašao u novoj životnoj fazi.

I dalje vezan za skijanje

Danas je i dalje povezan sa skijanjem te radi u inozemstvu. Nakon rada za finsku reprezentaciju, već dvije godine je dio njemačke skijaške skok i ski cross ekipe, gdje ostaje u sportu kojem je posvetio život.

- Serviserska pozicija je dosta škakljiva jer si direktno odgovoran za natjecateljevu vožnju, za njegovo skijanje. Ako se skija dobro, ako je dobar rezultat, dobro se skija. Ako je loš rezultat, loše su bile skije, ali to je takav posao onda se često mijenjaju ljudi. Bila je neka priča da bi ja trebao možda doći kod jednog našeg skijaša kao serviser, ali mislim da moje ime ili prezime ne kotira baš kod gospodina Vedrana predobro.

Kaže da radi u velikom sustavu gdje je posao stabilan i plaća uredna te ide na račun umjesto u kuvertu, a privatno ima obitelj i dvoje djece.

USKOK: Slučaj Pavlek

USKOK je pokrenuo postupak zbog sumnji na višegodišnje nepravilnosti i izvlačenje novca iz Hrvatskog skijaškog saveza, pri čemu se spominju iznosi od oko 30 milijuna eura koji su, prema navodima istražitelja, nestajali kroz različite sumnjive isplate i fiktivne poslove.

U središtu te istrage nalazi se, već navedeni, bivši sportski dužnosnik Vedran Pavlek, za kojim su, prema neslužbenim informacijama, istražna tijela tragala dok se nalazio izvan Hrvatske.

Time se cijela priča iz sportskih rezultata i osobnih sudbina širi na pitanje odgovornosti unutar sustava koji je godinama upravljao financijama i razvojem skijanja u Hrvatskoj, a sada je pod ozbiljnim povećalom istražitelja.

- Nije me puno iznenadilo. Možda će sad konačno izaći sve na vidjelo. Naša borba roditelja i te djece. Ne samo nas, druga djeca, drugi roditelji. Djeci nitko nekad neće vratiti njihovo provedeno vrijeme, milijune dana, treninga i sati. To je odricanje. To je nevjerojatno. I što su ta sva djeca prošla i dala od sebe da su na kraju jednostavno odbačena kao stare krpe, rekao je Siniša.

- Ne mogu vjerovat da on bježi, Interpol ga ganja. Stvarno ne mogu vjerovat. Ne znam je li on sam u tome. Mislim da nije, to sam čovjek ne može napravit. Tako da još će, mislim da tu treba dublje još zakopati. Vjerujem u naše pravosuđe, u naš USKOK. I neka kopaju, ali ne samo tamo, neka kopaju svugdje, dodao je Siniša.

- Neka izađe sve na vidjelo, neka se vide svi koji su to napravili, pokrali djecu i roditelje. Hoćemo dobiti naš novac. Vukelić je osvojio to, novčanu nagradu. Mislim da je dvadeset tisuća eura. Da dijete nije dobilo dvadeset eura. I to mu je trebalo. Nije mu dao novac, nego je to Pavlek zadržao za sebe. Pod navodnicima za Skijaški savez, kazala je Jarnjević.

Marka je posebno pogodila praksa u kojoj se, kako tvrdi, od privatnih sponzora sportaša uzimao postotak, što smatra potpuno nelogičnim i nepravednim.

Ističe kako mu je neprihvatljivo da se sportašima, koji često zarađuju minimalno u odnosu na razinu natjecanja, dodatno uzima dio prihoda: „To je dno dna”, rekao je.

Otac Siniša  pritom se pita koliko se zapravo ulaže u sport i infrastrukturu, naglašavajući da potencijala ima, ali da nedostaje sustavna podrška.

- Uvijek se zapitam, gdje su novci, upitao je Siniša.