Sjećanja vukovarske braniteljice koja je preživjela jedanaest metaka

Vukovarsku kolonu sjećanja ove godine predvodile su vukovarske braniteljice. Hrabre žene koje su prije 34 godine stale u obranu grada, među njima bila je i hrvatska braniteljica Vasilija Tucker.

Unatoč zdravstvenim tegobama danas je Tucker ponovno iskazala hrabrost.

U Domovinskom ratu ranjavana je jedanaest puta u jednom danu.

- U jednom danu jedanaest metaka, pet od snajpera, šest s transportera, rekla je Tucker. Ono što je meni danas jako važno i bitno, ova kolona koju braniteljice predvode, to je kolona kojom koračamo ponosno sa značajem naših braniteljica. Ja sam jako sretna što sam ovu kolonu od početka do kraja uspjela izdržati, prehodati. Jer to hodamo danas za one koji se nikad nisu više vratili u svoj grad, izjavila je Tucker.

Kaže kako tada uopće nije bila svjesna što joj se događa. Tek godinama kasnije, u Zagrebu, saznala je koliko je puta bila pogođena.

- Išli smo izvlačiti ranjenog suborca, Zdenka Štefančića, bio je u okruženju i ranjen. Išli smo prema njemu, vodič nas je vodio, s obzirom na to da ja ne poznajem grad, i ušli smo u zasjedu. No kad smo ušli u zasjedu i kad smo vidjeli što se događa, više nije bilo ni naprijed ni nazad, nego smo se pokušali skloniti. Negdje u dvorištu, ali sve te kapije bile su zaključane i nismo se mogli nigdje sakriti. Odjedanput sam se našla prva ispred njih i kako sam nogom lupila u jednu kapiju ona se otvorila. Unutra je bio transporter, tu me pogodio u nogu. Znala sam da sam dobila metak u nogu jer mi je presjekao kost i stopalo mi se okrenulo. Pokušala sam se izvući iz svega toga, doći do živice koja je bila ispred te kuće, ali u dnu te ulice vidjeli smo barikade, odande su nas isto gađali i tukli po nama. Ja sam na drugoj nozi skakutala, htjela sam nekako do te živice, da padnem, da se sakrijem. No kad sam skoro već bila tamo, nešto me srušilo, nisam znala što me srušilo. U stvari, dobila sam metak u prsa i taj me metak srušio, tako sam pala, opisala je. 

Prisjetila se kako je nekoliko godina nakon ranjavanja srela dr. Juraja Njavra, tadašnjeg ministra zdravstva, koji ju je upitao za dobivene rane.

- Kažem, "a dobro, što je šest metaka za mene", on se onako nasmije i stisne mi ruke i kaže, "kojih šest, jedanaest smo". Te metke vadili smo nekoliko puta, radili su rendgen, pa svaki put kad sam se vratila s rendgena, opet gledaju, nađu metke, tako su me nekoliko puta vraćali, dok nisu sve te metke izvadili. Tad sam ja prvi put saznala s koliko sam, u stvari, metaka ranjena, rekla je Tucker.

Branila je grad u kojem je živjela sa svojom djecom, hrabro se boreći ne samo kao građanka nego i kao majka. Djeca su bila uz nju i svjedočila situaciji u kojoj je satima stajala kraj ranjenika, brinula o njemu i pritom pokazala hrabrost koja nije izazvala ni trunke straha kod djece.

- Moja djeca su se uvijek uz mene osjećala sigurno. Ja sam bila i otac i majka i uvijek su bili spremni na sve moguće, i dobro i ono loše. I kad su granatirali prije toga, nikad se nisu bojali jer su znali da sam ja tu i ja sam bila njihova stijena. I kada je taj dan došao, kada je dr. Hicham rekao da tog ranjenika ne puštam dok ne dođe hitna, četiri sata sam stajala iznad tog ranjenika, držala taj remen koji je dr. Hicham stavio oko njegove ruke, rekla je.

Kaže kako su njezina djeca sve to gledala.

- Samo sam pogledala i rekla sam "sve je dobro, dok hitna ne dođe, on će biti živ". To je njima bilo bitno, hoće li čovjek biti živ. Nisu se bojali nimalo, samo su dolazili povremeno da vide da sam ja dobro. I evo, prihvatili su to i hrabro su uz mene, zajedno. Ali sjećaju se, zaboravili to nisu, navela je Tucker.