Izblijedjele slike i crveni album jedina su uspomena na vrijeme sreće

18.11.2026.

Zadnja izmjena 17:17

Autor: Vanessa Kupina/V.G./HRT

Crveni albumu fotografija iz Vukovara

Izblijedjele slike i požutjeli listovi crvenoga albuma jedina su sačuvana uspomena na vrijeme sreće, na dane njihove bezbrižnosti. 

U jesen '91. Kristina i njezina majka Adela vjerovale su da su izgubile i taj mali komadić nekadašnjeg života. Vukovar je gorio, napustile su svoj dom, svoj grad i sve što su imale. No crveni album nije nestao. 

- Crveni album je pronađen ispred zgrade, donijela nam ga je susjeda, govori Kristina Užarević. 

- Ali u raspadanju. Crn je bio, sav nakvašen od kiše, stajao je dolje ispod balkona nekoliko dana, kaže Adela Užarević.

Neke fotografije i stranice zauvijek su nestale. One koje su ostale sačuvale su lica i trenutke jednog drugog života.

Toga ljeta '91. imala je šesnaest godina, upravo se vratila s ljetovanja puna planova za novu školsku godinu i izlaske, a onda je sve odnio rat.

- Rascijepali su nas, to naše djetinjstvo je precrtano bilo, ja sam završila 2. srednje i to je to. Sa 16 godina kad si trebao da živiš najviše, da se provodiš, da izlaziš, ali to je prekinuto, kaže Kristina Užarević.

Adela i Kristina Užarević

Adela i Kristina Užarević

Foto: HTV / HRT

S majkom i teško bolesnom bakom ostala je u stanu na Olajnici gdje su provele gotovo tri mjeseca. Adela je procijenila da bi pokušaj izlaska iz opkoljenoga grada za njezinu majku bio poguban.

- Ako bježimo s njom, mi nećemo preživjeti, jer ne bi ona izdržala taj proboj. Ja sam razmišljala, ostat ćemo tu, pa kako nam Bog pomogne, prisjeća se Adela. 

- Nemaš vode, hrane to što imaš, konzervi i do zadnjega se malo nešto kao kuhalo, ali nije bilo vode, jedva smo čekali kišnicu da se malo operemo. Ja se tri mjeseca nisam kupala. Tri mjeseca nisam kosu prala, govori Kristina.

Sredinom studenoga stan više nije bio sigurno mjesto. Trebalo je izaći. Bez obzira na sve. Grad je gorio. 

- Ja sam bila u stanu s bakom i kad sam otvorila vrata, ne mogu od dima. Ja sam baki rekla: „Bako, ti i ja moramo izaći, jer ako mi ostanemo tu, mi ćemo izgoriti.” I onda sam baki dala neki stari ručnik i rekla sam moraš ovo istrpjeti do dolje, moramo sad ovo prijeći, govori Kristina Užarević.

Krenule su prema bolnici, ne znajući što ih putem čeka. Bolnica je već bila prepuna ranjenih, civila i vojnika, mjesta nije bilo. 

- Nisu nas htjeli više primati, prebukirano je bilo. Bila sam ranjena. Oni su me pregledali, kažu nema tu ništa, a meni geler u trbuhu, tako da mi nisu ništa dirali. Što smo onda radili? Bili smo u hodniku, bilo je puno ljudi i tu smo i cijelu noć proveli, govori Adela.

U toj bolničkoj gužvi srele su susjeda kojemu se nakon toga gubi svaki trag. Među posljednjim stvarima koje je učinio - dao je gladnom djetetu jedino što je imao.

- Smjestili smo se u kut, gledali smo jedni druge, a budući da nisam jela nekoliko dana, meni se želudac već toliko zgrčio da mi nije bilo dobro. I onda je mama vidjela našeg susjeda sa Sajmišta, Joju Bradarića. Ja sam otišla do njega i on mi je dao jedan mali dvopek da pojedem, čisto malo da mi se trbuh smiri. To neću nikada zaboraviti, kaže Kristina Užarević.

Iz bolnice su odvedene u vojarnu, a potom u Velepromet, gdje su žene i djecu odvojili od muškaraca. U šestom hangaru strah je dobio neko drugo lice. Lice užasa. 

- Svi smo drhatli, bili smo jadni i gladni. Onda su kad je noć pala dolazili četnici s baterijama i tražili žene i djevojke. Uzela sam jednu deku, to sam dobila u vojarni, prekrila sam Kristinu. Ona je 16 godina imala, sakrila sam je između mene i moje mame, kaže Adela.

Adela i Kristina Užarević

Adela i Kristina Užarević

Foto: HTV / HRT

Te noći zarobljene žene sustavno su silovane, vojnici su ulazili, birali i odvlačili ih, Adela je zaštitila kćer prekrivajući je dekom da je ne bi vidjeli. Iz drugih hangara čuli su se krikovi i i pucnjevi. Nitko nije znao što donosi ujutro, kamo će ih odvesti, hoće li preživjeti. 

- Čuli su se jauci, urlici. Tu je bilo jako puno muških. Njih su valjda tukli, ubijali, govori Adela.

- Kad smo izašli ujutro, nijednog muškarca nije bilo. Oni su njih najvjerojatnije odvodili. Kamo su oni njih odvezli, ja stvarno ne znam. Čak sam vidjela dva autobusa kako idu prema Negoslavcima puni muškaraca, kaže Kristina.

Iz Vukovara su odvedene. Vratile su se '98., ali život koji su poznavale više nije postojao. Promijenilo se lice grada, ni ljudi više nisu bili isti. 

- Jedna žena je došla u trgovinu, ja sam je prepoznala. To je bila majka mojeg prijatelja iz djetinjstva. Pitala sam je da li vi mene poznajete? Ona je pogledala u mene, rekla je naravno, Kristina, i iz čistog mira je počela plakati i rekla je: „Ja nisam tako odgajala svoje sinove”. Ja nisam ništa rekla. Taj jedan stariji sin je bio ovdje, kojeg sam ja srela nakon okupacije i vidjela sam ga u uniformi. On je bio dijete, 16 godina kao i ja, ali je bio u uniformi, kaže Kristina.

Ta žena - majka njezina prijatelja dočekala ju je kao sjena prošlosti. Kristina nije zaboravila da ju je vidjela u uniformi na Veleprometu. Onog kobnog dana popisivala je ljude. Trideset i pet godina nije kročila na ovo mjesto. Sve do danas.

- Malo bijesa osjećam, ali ja ne mrzim nikoga. Ne volim svakoga, zaboraviti neću, ne mogu, ali život ide dalje. Oprostiti znači živjeti dalje. Ako ne oprostiš, nema ti života, samo ideš. Tako da Bog vidi sve, a karma vraća sve, kad-tad. Ali oprosta ima, zaborava nema, poručuje Kristina.

Neke se slike s vremenom izgube. Neke ostanu složene u nevidljivom albumu koji će zauvijek listati u mislima. 



Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram, TikTok i YouTube!