Branitelj Jurić iz Škabrnje: U zbjegu je bio muk, velika zabrinutost i strah

Kuća Josipe Škare u ratu je bila sravnjena sa zemljom. Škabrnjanka, Josipa Škara, sada u 42. godini, toga kobnog dana bila je u svom podrumu, u kojem je bio i štab škabrnjskog bataljuna.

Josipa Škara bila je tada djevojčica od devet godina. Sjeća se da kada se pročulo o klanju u selu, ona i još 20-ak žena, djece i staraca morali su izaći iz podruma. Dočekalo ih je svijetleće nebo i fijuk metaka ispred vrata. Taj dan, taj ponedjeljak, kada su fijukali meci i sijevali noževi u njezinu selu, neće nikada zaboraviti.

- Bilo je nebo osuto svjetlećim raketama. Došao je susjed Tome ranjen, s njegovim malim. S njim sam bila ispod grma i kad sam provirila samo je prošao metak. Mater viče: Josipa! Je, živa sam, dobro je. Onda smo došli do Galovca i tamo smo se skučili kod susjede u njezinoj kući i dalje, izjavila je Josipa Škara.

Što se to dogodi u ljudskim glavama da se od dojučerašnjih susjeda djeca pod grmom moraju skrivati, bježati od tenkova? To razdoblje je kao mora, kaže. Na radiju u podrumu tih dana Josipa je slušala o tome da će biti ubijeni. Nikad neće zaboraviti te dane.

Njezin otac je ostao ondje i nije htio ići, a ona je s majkom uspjela pobjeći. Iako su pobjegle, idući dana bile su u neizvjesnosti zbog oca i rodbine. Tek nakon mjesec dana doznala je da joj je otac živ, ali ranjen. Očeva tetka u Ambaru je ubijena, a susjedi ranjeni.

- Bitan je mir. Ali da možemo zaboraviti, ne možemo, kazala je.

Branitelj Ivica Jurić: U zbjegu je bio muk, velika zabrinutost i strah 

Ivica Jurić, kao mladi hrvatski branitelj u 30-ima, u to vrijeme je bio u štabu, a njegova malodobna djeca i supruga na drugom dijelu Škabrnje. Dok je trajao „krvavi pir” po selu, Ivica Jurić se provlačio do podruma gdje mu je bila obitelj.

- Na Škabrnju se istreslo veliko zlo, stotine granata i projektila. Tukli su nas sa tri strane iz Lišana Sinjskih, Zračne baze Zemunik i Debelog brda, kazao je Jurić.

- Već na zvoniku crkve su se popeli i nadzirali mjesto. Kroz te svoje staze, uz kraj sela, provukao sam se pored kuća, dodao je.

Kada ih je pronašao u podrumu, u suton je počelo izvlačenje. Zacrtao je koridor prema moru, a iza njega 30-ak djece, žena, staraca - prvo do željezničkog kolodvora, a onda preko njiva do magistrale.

Djeca su bila disciplinirana, ponašala su se ozbiljno. U zbjegu je, kaže Jurić, bio muk, velika zabrinutost i strah što će se dalje dogoditi. Niti sam ne zna kako su došli do asfalta, a u pet sati ujutro bili su napokon na zadarskom kolodvoru.

Lijepa je jesen kada se okupa toplim bojama, a Škabrnjanima ipak u duši svaki studeni zastudeni.

- To su najteži dani kad počne mjesec studeni jer se svi prisjećamo, ne samo ja, tih stravičnih događaja koja su zadesila naše mjesto. Ti ljudi su kod nas dolazili postolaru, u dućan, nisu imali svoga dućana, to su ljudi poznati. Nas su napali susjedi uz tehniku i veliku podršku JNA, izjavio je Ivica Jurić.

Prizori crnih vreća s mrtvim tijelima ispred odjela zadarske patologije ledili su krv u žilama svima pred televizorima. Šabrnjani su trebali identificirati majku, sina, strica..