Karlovački učenici u Auschwitzu: "Na zidu je napisano Marija..."

Učenici Ekonomsko-turističke škole iz Karlovca u sklopu projekta „Židovi u Karlovcu“ istražuju bogatu povijest Karlovca i otkrivaju bogat utjecaj Židova u razvoju grada na četiri Rijeke. Svoja istraživanja objavili su u publikacijama. Među njima su: Karlovački pravednici među nama te Crtice iz života obitelji Reiner koju je ove godine u povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta na svojoj stranici objavilo i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih. 

Svoje zanimanje za povijest i sudbine upotpunili su ove godine odlaskom u Poljsku, obišli su Varšavski geto i zloglasni nacistički koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau. Svoje su dojmove i razmišljanja podijelili s gledateljima Prizme. U emisiji su gostovale profesorice Tatjana Protulipac i Tena Korkut. Projekt u školi postoji kao dio kurikuluma.

- I upravo ta priča bila je prva za ovu generaciju učenika koji su radili. Mislim da su oni shvatili kad su bili u židovskom getu, kad su bili u Auschwitzu, koliko je važno da nove generacije znaju što se dogodilo, da se to nikad ne ponovi. Koliko je važno kroz te priče o različitim ljudima, doznati brojne povijesne činjenice, ne samo faktografski, ne samo lentama vremena, kronološkim tablicama, nego kroz priču o ljudima. Ove godine smo napravili knjižicu o Davidu Meiselu, čiji je Tena potomak i jedan mali rječnik judaizma koji će onim ljudima koji nisu baš toliko upoznati, ne samo s poviješću nego sa životom židovske zajednice predstaviti što je to, ističe Tatjana Protulipac, profesorica povijesti i geografije Ekonomsko turistička škola u Karlovcu i voditeljica projekta Židovi u Karlovcu. 

"Često je ljudima povijest dosadna"

Ove godine su obišli puno mjesta, bili su u židovskoj zajednici, u školi Hugo Kon u Zagrebu. Na vjeronauku su, ističe, predstavljali židovsku kulturu i uključili još kolega i kolegica iz škole.

- Mislim da se širi ta mreža, da su ljudi shvatili koliko ta djeca divno rade i tema kojom se bave je opća tema. Nije to samo stvar o stradanju židova u holokaustu. Stvar je uopće o stradanju ljudi bilo kada, u bilo kojem razdoblju. Stvar je u tome da djeca kroz sve to uče kako biti tolerantni, kako jednostavno ne osuđivati druge ljude, kako nikoga ne izdvajati, kako smo svi jednostavno jednaki. Ja bih se rado zahvalila Ministarstvu znanosti i obrazovanja koje nam je omogućilo ovaj put i višoj savjetnici Snježani Šincek koja nam je toliko bila velika podrška bez kojih vjerojatno ovog putovanja ne bi bilo. 

Bez financija bi kažu, teško to prošlo pa zahvaljuju za uključivanje na stranicu da budu djeca primjer kako se može povijest raditi.

- A često je ljudima povijest dosadna. Kaže, to su godine, to je ne znam sad neke tamo podaci, ne da im se učiti, ali ja mislim da su oni svi shvatili da je povijest nešto sasvim drugo. Povijest nas često uči što se danas zbiva i mislim da je to u biti pouka svega toga, dodaje Protulipac.

Profesorica Tena Korkut ističe da je sa svojim istraživanjem o pradjedu zagrebala prvo po površini, a onda ju je to povuklo dalje.

- Bilo je samo o njemu, a onda kako sam istraživala njegov život, otvorile su mi se oči da zapravo cijela židovska zajednica u Karlovcu je jako puno napravila za Karlovac i da Grad duguje toj zajednici. Mi dandanas uživamo u plodovima njihove ljubavi prema svom gradu Karlovcu. Od promenade, zgrada, povijesnih stvari, šaha. To su sve stvari koje su oni radili iz ljubavi prema svom gradu, a mi dandanas u tome uživamo. A nažalost, evo, dogodio se holokaust i cijela zajednica je zapravo uništena. Danas ne postoji židovska zajednica u Karlovcu. Tako da je mene to potaklo da istražujem i dalje, uključim i druge obitelji i na kraju krajeva podijelim to s najvažnijima, a to su mladi ljudi jer oni su budućnost i da oni o tome uče i da oni uče svoje vršnjake. Mislim da je to puno učinkovitije nego kad dođe neki strogi profesor, navodi Korkut.

"Na zidu je bilo napisano ime Marija..."

Ono što u početku uopće nisam očekivala je jedan poseban osjećaj svjesnosti da sam ja zapravo tamo, na istom tom tlu gdje su oni stajali, a posebno me se dojmilo kad smo posjetili drugi dio Auschwitza, rekla je Ela Koller.

- Na zidu je bilo napisano ime Marija i ispod toga Jugoslavija. I o tome sam baš počela razmišljati da to nije nešto što se tek tamo negdje dogodilo, nego je zapravo ta žena bila s našeg područja, možda baš iz današnje Hrvatske, koja je to proživjela. Kad smo vidjeli u kakvim uvjetima su oni živjeli, to je baš probudilo neki stvarno nelagodan osjećaj da su to i naši korijeni, rekla je.

Mene općenito zanima povijest, ističe Daria Tome i dodaje kako je u tom projektu vidjela priliku povezivanja umjetnosti i povijesti i da na takav način uče, jer je dobila zadatak da nacrta neke židovske obitelji.

"Rečeno im je da su smješteni na lijepom mjestu, a na kraju su djecu ubili..."

Doru Brezović najviše se dojmila priča o djeci iz sirotišta u kojem su bili smješteni za vrijeme dok su njihovi roditelji na poslu.

-  To je bilo nešto poput vrtića. Jednoga dana kada su roditelji došli po svoju djecu, njih više nije bilo. Rečeno im je da su smješteni na nekom sigurnom lijepom mjestu, a na kraju se ispostavilo da su ih ubili. To mi je bilo zaista potresno. Jednostavno ne mogu vjerovati da su ljudi bili toliko hladnokrvni da i jadnu nevinu djecu ubijaju, rekla je Dora.

Jelena Kekić ističe priču u getu o dječaku Romanu Polanskom.

- On je inače, ako niste znali, redatelj poznatog filma Pijanist. Dakle, on je došao u to židovsko geto kao dječak od 4-5 godina. I on nije razumio što se tamo događa, sve do trenutka koji ga je šokirao i on je to i opisao. Dakle, išla je kolona ljudi i iza njih jedna starica koja nije mogla pratiti brzinu njihovog hoda. Njemački vojnik ju je stalno gurao prema naprijed, a u jednom trenutku ona je pala na koljena i on ju je upucao. To je Romanu bio veliki šok. Dijete od pet godina doživi to i mora gledati kako iz starijih leđa šiklja krv. To me potreslo i razmišljala sam kakve su to strahote bile tamo i kako su one ostavile posljedice na njih. Kako su se oni u životu suočavali s tim, jesu li se prisjećali toga i kako im je uopće bilo u getu to sve proživljavati. I zato smatram da je dobro da se priča o tome i da se to spominje, kako se takve stvari više ne bi događale, naglašava Jelena.

"Ne možete to doživjeti isto na slikama i kad vidite tone kose, pletenica, dječju robu..."

Na ulazu "Arbeit macht frei" me jako pogodio, jer to u stvari, znači rad oslobađa, a oni nisu bili oslobođeni, iako su to mislili - da idu na neko dobro mjesto i da će im biti bolje u životu, rekla je Petra Fakin.

Ira Degač smatra kako se u školi ne govori dovoljno o tome, jer dobiju samo podatak gdje su bili logori, koliko je židova nažalost umrlo tamo, ali mi, kaže, ne dobijemo cijelu priču, ne dobijemo taj doživljaj kao kad smo hodali kroz muzej u Auschwitzu.

- Ne možete to doživjeti isto na slikama i kad se stvarno tamo, kad vidite te tone i tone kose i pletenica i dječju robu. rekla je kroz suze Ira.

- Projekt je utjecao na mene zato što ja jako puno toga nisam znao. Neke stvari sam znao iz pojedinih dokumentaraca koje sam gledao kao mali, ali sam si nekako proširio znanje i pomoglo mi je to što sam to vidio svojim očima na ovom putovanju. I našao sam se u nekim situacijama gdje bi me netko pitao nešto vezano za Židove, npr. u Karlovcu, ističe Niko Godač.

- I ja sam zapravo znao odgovor na to, mogao sam prenijeti te informacije na nekog drugog i mogao sam proširiti moje znanje da i netko drugi to može prepričati negdje dalje.

Leona Crnković zaključno poručuje kako je to putovanje ostavilo posljedice na njih i da su iz toga puno naučili. 

- Bitno je sudjelovati u takvim projektima jer možemo puno više naučiti kada putujemo negdje i zapravo vidimo kako je to sve zaista bilo, a ne samo preko slike ili u udžbeniku ili u školi. Smatram da bi se svi učenici trebali puno više uključivati u različite projekte i zapravo sudjelovati kako bi širili znanje i kako se ne bi dogodilo da nešto zaboravimo, rekla je Leona.