Kad palenta postane kolač: Vlaški jezik u pričama i običajima

U Šušnjevici je obilježen Dan vlaškog jezika kojim u rodnim selima govori tek oko 150 govornika uključi li se u tu statistiku i žejanski. Dvije su to inačice onoga što većina lingvista smatra jednim te istim jezikom, a zbog povijesnih i zemljopisnih razloga govornici su imali malo međusobnih doticaja pa su se te dvije inačice tijekom stoljeća razvijale neovisno jedna od drugoj. 

Kada govorimo o porijeklu vlaškog i žejanskog jezika to je još uvijek velika zagonetka za jezikoslovce. No zato za udrugu Spod Učke i Ekomuzej Vlaški puti zagonetke nema: jezik treba sačuvati i prenijeti na nove naraštaje.

"Sad ću ispričati nešto... U mojoj kući jedanput su skuhali palentu. 

Zapravo, više puta, kao u ostalim kućama.

Kći ju je pripremila s mesnim umakom, ali unuci to nisu htjeli jesti. 

Popodne sam ja ostao sam s njima jer su one otišle raditi. 

I oni su poželjeli jesti kolače. 

Začas ću vam ih ispeći, vidjet ćete! - A kako? - Vidjet ćete!

Uzeo sam tu palentu, narezao je i stavio u tavu. 

Dvaput sam je okrenuo na vatri da se malo prepeče i posuo je šećerom.

Evo vam kolača pa jedite! I bili su dobri!"

                                                                                            Branko Ajkler

Jezik kojim se sve manje govori i koji je uključen u UNESCO-ov Atlas ugroženih jezika svijeta svake se godine čuje s velikog platna. Kazivači, za buduće naraštaje ostavljaju zapis jezika, ali i običaja koji polako nestaju, poput sjećanja na ležajeve na kojima bi spavali.

Tema je u izobilju, a kazivači spremni pomoći.

- Pa evo obično uzimamo tradicionalne teme, spontano kako dođu teme. Kukuruz je, u današnje vrijeme se moderno bere kukuruz, a htjeli smo prikazati kako se nekad sjedilo, čistilo kukuruz i skupilo bi se obično čitavo selo na jedno mjesto, rekao je Valter Stošić snimatelj, montažer i režiser.

Tako se i na igralištu škole u Šušnjevici i prošloga vikenda okupilo cijelo selo. Unatoč kiši koja je prijetila, nitko nije želio propustiti priliku da podrži nastojanja entuzijasta koji od zaborava čuvaju dio njihova identiteta.

- Ja govorim svaki dan vlaški, jer kad idemo gore po kruh u trgovinu, tamo su uvijek naši paježani, ima tamo i neki koji su tu doselili, ali oni isto razumiju. Ja uvijek rečem po vlaški burai ili dobar dan, dobro rećemo i to, i oni odgovore, svaki dan. Ali tu u Šušnjevici tu je još jedno deset ljudi koji govore aktivno vlaški od 80 stanovnika. A cijela mjestna zajednica ima 250 ljudi, od toga ima oko 40 i 50 koji govore još vlaški, istaknuo je Josip Glavina.

Gospodin Glavina vlaški ne zaboravlja i misli kako bi se on trebao učiti u školama i izvan Šušnjevice i Žejana.

- Pošto mi je to jezik kojeg samo od djetinjstva slušala u kući, tako ga i znam. Inače, jako malo jer ima malo ljudi koji govore, odnosno ima ljudi koji govore, ali u kućama, na primjer ima ljudi koji ne govore. I onda se tako počelo to i gubiti, rekla je Marina Mikuluš.

Reći će sugovornici da su neko vrijeme ljudi govorili kako vlaški nije u modi, trudili su se učiti hrvatski kako bi se lakše integrirali u velikim gradovima.

- Važno je zbog toga što onda okupimo veliki broj ljudi koji i nisu, ne žive u ovim selima nego nam dolaze iz većih gradova gdje se dobar dio stanovništva odselio tokom svih ovih godina. Puno imamo isto tako govornika koji žive u prekooceanskim zemljama, tako da evo i to je prilika da okupimo i one sa većih udaljenosti, navodi Viviana Brkarić predsjednica Udruge "Spodučke" ravnateljica Ekomuzeja Vlaški puti.

U posljednjih je 40 godina prekinut prijenos vlaškog jezika s roditelja na djecu. Zato se posebna pozornost posvećuje upravo radu s djecom, u radionici Puljići koja okuplja djecu vrtićke i školske dobi, ali i u školama u Čepiću i Šušnjevici gdje uče osnove jezika.

- Pa evo taj jezik nije lak, tako da je dosta težak i naglasak, pa djeci je u prvo vrijeme malo teže, ali onda kroz razne aktivnosti vidimo da to njima nije uopće problem i da svake godine su sve bolji i svake godine nastavljamo sa redovnim aktivnostima. Tako da us već nekoliko godina uključena isti broj djece, dodaje Brkarić.

A za svoj su trud dobili nagradu Soldatić koja nosi ime pokojnoga Libera Soldatića, podrijetlom iz Jasenovika i njegove supruge koji su donirali novac za nagrade. Ali nije samo riječ o nagradi nego o poticaju za daljnje učenje. Iz istog je mjesta i djed nacionalne prvakinje Drame Leonore Surian pa je obitelj za sve koji su se protekloga vikenda našli u Šušnjevici uprizorili naš najpoznatiji mjuzikl Jalta Jalta.

- Ovdje svi govorimo puno jezika od čakavskog do talijanskog, evo do vlaškog, tako da, buresara, što bi značilo dobra večer. Tako da, evo, lijepo je, lijepo je pogotovo biti ovdje na ovim danima vlaškog jezika jer je jako, jako lijepo što se to pokušava očuvati i dalje održati i što i djeca isto tako imaju priliku ovdje naučiti nešto vlaški, pa i ja isto tako jer ga ne znam, istaknula je Leonora Surian nacionalna prvakinja drame HNK Ivana pl. Zajca Rijeka.

A mnogo se toga može saznati, ako vas put nanese u Šušnjevicu, od starih običaja do novog jezika, ali i načina na koji čuvati vlastiti identitet.